Tajne Tita: Bio je ruski špijun, plemić, grof i slobodni zidar?

Teorije zavjere oduvijek su zanimale i fascinirale ljude. Sigurno ste čuli nekoliko verzija o ubojstvu Kennedyja, da je slijetanje na Mjesec izrežirano u studiju ili da je Elvis živ, a Hitler nije umro 1945. u berlinskom bunkeru.  Za vas smo izdvojili najpoznatije i najzanimljivije teorije zavjere koji su teoretičari razradili u detalje tako da ćete posumnjati u ono u što ste do sada vjerovali. Svaki drugi dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu - Teorije zavjere.

Je li Josip Broz Tito bio ruski špijun? Je li Zagorac tog imena poginuo u Prvom svjetskom ratu, pa je njegov identitet preuzeo sovjetski agent? Ova se pitanja u nizu varijanti pojavljuju na raznim mjestima - Tita jednom vidimo kao austrijskog grofa, drugi put kao poljskog plemića, treći put kao poznavatelja filozofije koji s lakoćom čita Imanuela Kanta. 

Zagovornicima ovih teorija sviranje klavira, plesna vještina, mačevalačko umijeće ili poznavanje šaha nikako ne idu uz kumrovečki rodni list i proletersku mladost.

Broza je zamijenio njegov polubrat

Zbog toga neki teoretičari zavjera tvrde da Tito kojeg poznajemo zapravo nije bio Josip Broz, rođen u Kumrovcu 1892., već njegov godinu dana stariji polubrat. 

Naime, Brozova majka Marija Javeršek, koja je bila Slovenka iz Podsrede, radila je u Beču kao služavka kod bogatog poljskog Židova Samuela Mayera, inače vlasnika tvornice medicinskih proteza. Iz njihove ljubavničke veze 7. svibnja 1891. rodio se sin Joshua (Franc) Ambroz Mayer. 

Zahvaljujući svojemu porijeklu, Joshua je odrastao u carskom Beču te se školovao u najboljim školama na bečkome njemačkom jeziku (wiener-deutsch). Završio je glazbenu školu kao odličan pijanist i najbolji izvođač Verdija i Chopina u svom razredu. O njegovom talentu kasnije je svjedočila Zinka Kunc koja je govorila kako je Tito na glasoviru pratio njezino pjevanje. 

Školovanje je nastavio na Austrijskoj carskoj vojnoj akademiji u Pečuhu (Mađarska) i to u istom razredu kao i budući vođa Trećeg Reicha Adolf Hitler.

Pravi Broz izgubio je prst tijekom učenja zanata

Marija Javeršek u međuvremenu se vratila suprugu u Kumrovec. Pravi Josip Broz rodio se 21. svibnja 1892. Bio je dijete Marije i Franje Broza, seoskog radnika iz Kumrovca. Josip je bio dječak manjeg uzrasta i umjerenih intelektualnih mogućnosti, te je nakon četverogodišnje pučke škole poslan u Sisak na učenje bravarskog zanata. 

Jedan od njegovih tadašnjiih kolega, Niko Ivšić, tvrdio je kako je Broz izgubio prst na stroju. Poslije rata 1945. kad je Tito došao u Sisak, Ivšić se pred svjedocima rukovao s njim i rekao: "Ti nisi Josip Broz", jer je Tito s kojim se rukovao imao sve prste. Poslije toga, OZN-a je Ivšića mučila i na kraju ubila. 

Josip Broz mobiliziran je 1914. u austro-ugarsku vojsku i iste godine je poginuo. Tu navodno završava njegov put. 

Njegov identitet tada preuzima njegov polubrat iz komunističkog podzemlja, Joshua Ambroz Mayer koji mijenja ime u Josip Broz Tito. On je taj koji je 1914. u Budimpešti osvojio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u mačevanju, a ne pravi Josip Broz.

Mayer, koji je tada već bio Tito, također je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i poslan na Istočni front, gdje ga Rusi, nakon ranjavanja, zarobljuju u Bukovini 1915. godine. Proveo je 13 mjeseci u zarobljeništvu, a tijekom tog vremena dobro je naučio ruski. Uspijeva pobjeći 1917. i pridružuje se Internacionalnoj crvenoj armiji u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. 

Vjenčao se s Ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom. S njom se 1920. vraća u Kraljevinu Jugoslaviju gdje pristupa Jugoslovenskoj Komunističkoj Partiji i počinje djelovati kao treći sabornik te stranke u jugoslavenskom saboru. Kralj 1921. zabranjuje tu stranku, te Tito djeluje kao ilegalac u podzemlju. 

Godine 1934. pristupa Centralnom Komitetu Komunista Jugoslavije, a 1935. se ponovno vraća u Rusiju gdje počinje biti aktivan u Kominterni. Od Ruskinje se razveo 1936.  

Nikad nije naučio ispravno govoriti hrvatski

Kao rođeni Bečanin, Tito nikad nije naučio ispravno govoriti hrvatski jezik. Njegov 'hrvatski' zapravo je bio mješavina poljskog, slovenskog i ruskog s pokojom riječju iz srpskog jezika. 

Kada je nakon Drugog svjetskog rata došao u svoj 'rodni' Kumrovec nitko od susjeda i prijatelja nije ga prepoznao, ali bojali su se bilo što reći.

Tito je umro u Ljubljani 4. svibnja 1980. godine. Neki svjedoci pričaju da je, dok je ležao u bolnici, buncao na wiener-deutschu (njemački s bečkim naglaskom).

Međutim ima i problem s tim teorijama. Nekoliko rođaka i poznanika, poslije Drugoga svjetskog rata, potvrdilo je pravi Brozov identitet, dok je sve navedene vještine imao prilike usavršiti u austrougarskoj vojsci, gdje je bio sportski prvak.

'Bajke o Titu' naziv je poglavlja nedavno izdane knjige 'Jovanka - žena koja je previše znala' u kojem su opisane sve znane teorije zavjere. Tamo su opisane oprečne informacije o Titovim borbama u Španjolskoj prema kojoj se tvrdi da je njegov polubrat Franz Ambroz preuzeo njegov identitet. 

Mason

Njegovi kolege i drugovi iz partije na sudu Kraljevine Jugoslavije neočekivano su priznali da je član masonerije. U korist te teorije spominjali su njegove odlične odnose s Winstonom Churchillom, pa čak i to da je njegov vanbračni sin?! 

Ta masonska teorija se često isticala zbog Titovih uspjeha s Nesvrstanima te nevjerojatno dobrih vanjsko-političkih uspjeha što bez masonerije nikad ne bi mogao ostvariti. Često se ističe da je njegov sprovod pohodilo najviše najvažnijih svjetskih državnika što je još jedan dokaz da Josip Broz Tito - nije onaj radnik i komunist za kojeg se predstavljao. 

Svemirski program

Jugoslavenski svemirski program Tito je navodno prodao Amerikancima, tvrdi Žiga Virca, slovenski režiser dokumentarnog filma 'Houston we have a problem'. Tito je navodno u vojnoj bazi Željava izgradio najveći podzemni svemirski centar u Europi zvan Objekt 505.  

Ruske (tajanstvene) godine

Dok su nagađanja o 'pravom' i 'lažnom' Titu bulevarska, problematiziranje Brozova odnosa s Rusima ozbiljno je i kompleksno pitanje. 

Pojedini kritičari vjeruju da je Tito u Moskvi prodao dušu vragu. Prvi kontakti Tita i Kominterne započeli su još 1928. godine, kada je Broz u Zagrebu pobijedio frakcije, desnu i lijevu, namećući  komunistima monolitnost i jedinstvo - osobine koje su iz centrale izgledale jako važne. Tito je potom uživao trajnu naklonost moskovske središnjice, a njegov strašni oprez - nikad, do kraja života, nikom nije vjerovao - pomogao mu je i da preživi 'olovne godine'.

Tito je 1938. u Moskvi prevodio glasovitu Historiju SKP-b, jedva se spasivši od optužbi da je trockist - za što je u to doba letjela glava. Od honorara za knjigu kupio je briljantni prsten, kojega nije skidao do kraja života. Oponenti i u tom detalju vide dokaza da je bio neobuzdani bonvivan, koji je i usred pakla mislio samo na užitke. Doista, u nekoliko se knjiga tvrdi da je Tito svoje najteže godine, one od 1935. do 1938., provedene u Moskvi, preživio cinkajući partijske drugove NKVD-u.  Bilo je to razdoblje masovnog revolucionarnog terora, ona faza koju je Pierre Victurnien, žirondinac,  predvidio još u vrijeme Robespierrea, Fouchéa, Marata i Saint Justa - kad je rekao da je 'revolucija kao Saturn,  proždire svoju rođenu djecu'. 

Staljinove masovne čistke

Djeca revolucije u Moskvi su tih godina stradavala masovno. Staljin je provodio najmasovniju čistku u povijesti Partije. Ambiciozne petoljetke, prisilna, munjevita industrijalizacija zaostale poljoprivredne zemlje, vanjske opasnosti i lijeva opozicija - Trocki koji je Staljinu prijetio nepostojećom vojskom sljedbenika, ali je paranoidni Gruzin sve te tigrove od papira shvaćao vrlo ozbiljno - razbuktale su paranoju generalnog sekretara do krajnjih granica, pa je nastojao u zametku zagušiti svaku opoziciju. 

Zbog toga je u valovima hapsio, strijeljao ili slao u Gulag sve koji su bili ili mogli postati točke otpora. Od najistaknutijih optuženika poznati je tužitelj Višinski - bivši menjševik, dakle i sam čovjek s mrljom u biografiji  - cijedio nadrealna priznanja. Ljudi koji nikada nisu vidjeli Japanca priznavali su da su japanski špijuni, mnogi su stradali kao agenti Gestapoa, itd. 

Svijet nije razumio smisao tih procesa, ali on je imao željeznu logiku. Priznanjima da su izdajnici, britanski ili japanski špijuni, trockisti ili nacisti, poraženi komunisti nisu imali više nikakve šanse da postanu žrtve, ili ljudi iza kojih će se svrstavati opozicija. Uklonivši tako njih, Staljin je eliminirao vojsku mogućih protivnika.  Kad su Nijemci 1941. došli na 15 km od Kremlja, Staljina više nije imao tko srušiti...

Tito - agent NKVD-a

Josip Broz Tito u Moskvu je, na svoju nesreću, došao na vrhuncu tih procesa, kakve povijest do tada nije vidjela. Svaki je član partije imao dosje, sa životopisom, karakteristikama, vrlinama i manama. Ti su dosjei mogli biti sudbonosni, i za mnoge su doista i bili. Za svoje drugove iz Jugoslavije, Tito je pisao karakteristike. Sve su nacionalne komunističke partije morale biti poslušne Moskvi, a instrumenti discipliniranja posvuda su bili isti - dosjei, usponi, padovi, kazne, Gulag ili strijeljanje.

Pero Simić, beogradski povjesničar-amater, najistaknutiji predstavnik ove struje, tvrdi da je Josip Broz preživio 'olovne godine' smišljeno pišući denuncijantske dosjee svojih suboraca, komunista, koji su nakon toga strijeljani. U čistkama je Staljin posmicao skoro sve hrvatske komuniste (Kamilo Horvatin, braća Đuka i Štef Cvijić i drugi). 

Miroslav Krleža prilično je rano proniknuo u bit staljinskih procesa, dok je Tito o tom razdoblju svoga života uvijek govorio malo i s nelagodom. Simić tvrdi da je ta nelagoda bila samo izraz nečiste savjesti. Osim dodvoravanja Staljinu i čuvanja glave, Tito je, misli on, tako uklanjao konkurenciju. No, među likvidiranima je bilo i mnoštvo njegovih prijatelja i suradnika.

"Nepune tri godine posle Titovog 'razgovora' sa (NKVD-ovcima) Jakubovičem i Špinerom, februara 1938., Kamilo Horvatin je uhapšen u Moskvi i ubrzo osuđen na smrt", piše Simić. 

"Tog 4. marta 1935., osamdesetak dana pre nego što će agenti NKVD-a u Kominterni odlučiti da on 'zaslužuje (njihovo) poverenje', Tito je izaslanicima Staljinove policije u Kominterni u povjerenju govorio i o Vladimiru Ćopiću i Ivanu Gržetiću...".

Dr. Silvin Eiletz, autor knjige 'Titove tajanstvene godine u Moskvi' ide i korak dalje  - on tvrdi da je Tito radio za rusku obavještajnu službu. Na pitanje jedne novinarke ima li bilo kakav dokument koji dokazuje da je Tito bio agent sovjetske tajne policije NKVD, dr. Eiletz odgovara: 

- Ne, to ja u knjizi i ne kažem, ja kažem da je 'tovariš Valter' radio za NKVD. 

On, dakle, hoće reći da je Josip Broz bio profesionalni NKVD-ovac.

Ruski povjesničar Nikita Viktorovič Bondarev tvrdi, međutim, da za teze o Titu kao doušniku ili časniku NKVD-a ne postoje nikakvi dokazi. 

- Do sada nije pronađen nikakav dokaz za tvrdnje da je Tito bio časnik ili suradnik zloglasne sovjetske tajne službe NKVD, kaže on. 

- Znamo da je Tito bio službenik u Tajništvu Balkana, sudjelovao je u radu na Sedmom kongresu Kominterne, te je čak i nominiran za Izvršni odbor Kominterne. Ali, to je praktički sve. Iako smo detaljnije istražili ovo razdoblje, možemo naći sve više i više praznih mjesta. Nejasnoće tog razdoblja predstavljaju izvrstan temelj za neodoljivu potpalu fantazije - rekao je Bondarev.

Nepoznavanje sovjetskog sigurnosno - obavještajnog sustava tog razdoblja mnoge autore knjiga o Titu navelo je na pogreške.

- Tako, primjerice, Pero Simić smatra da su profili drugova iz partije, koje je Tito pisao za Kadrovski odjel Kominterne, krunski dokaz da je Josip Broz Tito bio časnik NKVD - kaže Bondarev pa dodaje: 

- U stvari, vrlo je mali broj stranih komunista koji su surađivali s Kadrovskim odjelom, pa poslije prešli raditi u INO OGPU ili u Obavještajnu upravu RKKA. Uz to, oni su iz konspirativnih razloga gubili članstvo svojoj partiji i prestajali biti državljani svoje zemlje… (Izvor: Bondarev: Enigma Tito: Moskovske godine Josipa Broza).

Simić, nastavlja on, bez ograničenja koristi sljedeće formule: "Tito je veći staljinist od samog Staljina jer je bolje od Staljina savladao metode terora i zastrašivanja", "Tito je prevarant i uzurpator", a uz to je i "krvnik i inspirator linčovanja", "njegova šapa nam je još na grlu". Izričito pristran odnos autora prema glavnom junaku istraživanja predstavlja problem, ali ne zbog toga što dovodi do ovakvih neznanstvenih izjava. Problem je u tome što takav odnos unaprijed zadaje ton i nameće zaključke, kaže Bondarev ističući da su arhivski materijali koje Simić navodi vjerodostojni.

Pravi, centralni Brozov dosje službeno još nije pronađen. Bondarev tvrdi da su sovjetske vlasti o tako ozbiljnim državnicima poput Tita na jednom mjestu imali glavni dosje, no on nije dostupan javnosti. To znači da su sve opcije ipak još otvorene. 

Moguća su razna iznenađenja, ali teško je očekivati neka radikalna. Tito je, naime, bio neko vrijeme smrtni neprijatelj Moskve pa bi Staljin vjerojatno iskoristio takve podatke o Titu da ih je imao. Da je Tito bio NKVD-ovac, Staljin je mogao objaviti u bilo kojem zapadnom listu u kojemu je imao svoje ljude i ta bi informacija Tita, obzirom na masovna stradanja jugoslavenskih komunista u Sibiru, sigurno snažno difamirala. No, takav potez nije zabilježen.

To međutim ne znači da Tito nije bio ruski čovjek. Čini se da je bivši jugoslavenski predsjednik do kraja života, unatoč pokreta nesvrstanosti, jednim okom uvijek gledao na Moskvu. No, drugo mu je uvijek namigivalo Amerikancima i Zapadu.

Kad mu je gradonačelnik jednog njemačkog grada priredio gozbu, upitao ga je što bi se dogodilo s Titom da je nakon svoje njemačke epizode otišao u Ameriku, kako je planirao. "Bio bih najveći kapitalist", rekao je Tito. To pokazuje da nije bio niti malo dogmatičan - da, bio je ruski čovjek, više ili manje, ali, ibi bene ubi patria - domovina je njemu ipak bila tamo gdje je dobro.