"Svima nam je jako žao što će se naša mala škola zatvoriti..."

Maloj školi velika srca u Livadama podno Motovuna zbog nedostatka učenika nakon 116 godina postojanja krajem ove školske godine prijeti zatvaranje. Škola je otvorena još daleke 1901. godine. Nekad se u njoj čuo žamor 200-tinjak učenika, prije dvije godine bilo ih je 13, a danas ih je ostalo samo troje.

Jadranka Bartolić-Muzica, ravnateljica matične Osnovne škole “Vazmoslav Gržalja” u Buzetu, emotivno doživljava zatvaranje škole u Livadama budući da je u njoj učila prva slova, a kasnije i kao učiteljica u njoj radila 20 godina.

Utihnut će zvono

- Nažalost, više nemamo niti jedno dijete za iduću školsku godinu u Livadama. Jako je tužno da će se škola zatvoriti, a to dodatno pridonosi i odumiranju mjesta. To je kao da nam se reže jedna grana na stablu školstva. Bila bih jako sretna da se škola u Livadama jednom ponovno otvori jer ta djeca daju živost mjestu i s njima je sve nekako drukčije. Nadajmo se – kaže ravnateljica Bartolić-Muzica.

Djevojčica Melisa te braća blizanci Martin i Vinko učenici su 4. razreda, za kojima će ubrzo utihnuti školska zvona u Livadama. Njihovoj učiteljici Ivani Majer žao je što se škola nakon više od 100 godina postojanja zatvara.

Teško je opstati

- Kad se nešto zatvori, teško se ikad više otvori. Zatvaranje škole je tužno za nas učitelje, ali i za sve učenike. Tužno je za sve. U matičnim školama je previše djece, i do 30-ak po razredu, pa je tad teže raditi i posvetiti se dovoljno svakom učeniku.
Ne znam što je uzrok tome da se područne škole zatvaraju a u matičnim školama je sve više djece. Šteta je da se zatvori ova škola, bilo bi lijepo kad bi škola mogla opstati. Godinama se govori da će se škola zatvoriti jer nema učenika i evo sad je škola pred zatvaranjem. Bilo bi lijepo da se nešto poduzme da se ipak ne zatvori. Žao mi je djece jer ne znam kako će se oni naći u drugoj, većoj sredini jer su naučeni na ovu školu – priča voditeljica područne škole u Livadama Ivana Majer (28).
Mlada učiteljica je oduševljena radom u maloj školi jer se može svakom učeniku maksimalno posvetiti.

- Odlično mi je biti učiteljica u ovako nadasve maloj školi koja ima samo tri učenika. Nakon što sam radila u školi u kojoj sam u jednom razredu imala 20 učenika, doći iz velike sredine u ovako malu bila je vrlo velika promjena. ‘Bože, što ću sad samo s tri učenika raditi’, bilo je prvo što sam se zapitala kad sam došla u Livade - kaže učiteljica Ivana.

Učiteljica Ivana priznaje da joj je u početku bilo malo nezamislivo imati samo tri učenika, ali ubrzo je sve došlo na svoje.

Veliko iznenađenje

- Danas ja i moja tri učenika, Melisa, Martin i Vinko, funkcioniramo kao jedna obitelj. Ja sam njima više sestra nego učiteljica. Za mene je ovako mali broj učenika super jer u većim razredima se teže dolazi do učenika osobno i teže mu je pokloniti pažnju jer je svaki učenik individua. S njih troje je tu lakše. Na školskom satu od 45 minuta ja do svakog od njih mogu doći i objasniti pojedinačno, uvijek smo tu jedni za druge, sve stignemo i dogovaramo se. Što se tiče ocjena, ja im ne popuštam zato što nas je malo, želim da budu što bolji kada dođu u viši, peti razred. Mi jesmo prijatelji, ali što se tiče mojeg učiteljskog rada, profesionalna sam s njima do maksimuma - priča učiteljica Ivana i dodaje kako u školi imaju sve što im je potrebno za rad i učenje.

Nema ih dovoljno za košarku ili odbojku, pa im učiteljica samo teoretski može pojasniti sve elemente i pravila igre.
- Kako sam ja 15 godina igrala rukomet, i oni su ga nekako zavoljeli. Rado zaigram s njima jer im uvijek zatreba taj četvrti igrač, pa sam u svemu s njima. Osim rukometa često im se priključim u igri parova za stolni tenis – kaže Ivana dok u ruke uzima reket za stolni tenis, nakon čega je s učenicom Melisom pokušala nadigrati blizance Martina i Vinka.

Krajem 2014., kad smo posjetili malu školu velika srca u Livadama, u školi je bilo 13 učenika. O njima su se brinule dvije sestre učiteljice, Sabina i Martina, koje su danas učiteljice u drugim školama na Buzeštini. Da nadomjeste sportsku dvoranu i druge rekvizite, učiteljice su učionice u trenu pretvarale u dvoranu za igru i vježbe. Knjige tvrdih korica služile su im umjesto mrežice za stolni tenis, koji su igrali na četiri spojene školske klupe. Umjesto reketima tešku i poveću gumenu lopticu udarali su dlanovima. Umjesto preko kozlića, učenici su skakali preko stolaca. Unatoč stanju škole i opreme, učiteljicama bivšima i sadašnjoj najvažnije je djeci proširiti vidike znanja te da ih jednog učine dobrim ljudima.

Škola u Livadama je zasigurno jedna od najstarijih u Istri, pa i Hrvatskoj sa zanimljivom poviješću. Prema povijesnim zapisima s početka 20. stoljeća u Livadama pod talijanskom upravom nije bilo škole. Postojala je jedino talijanska u obližnjem Oprtlju. Talijani su ubrzo sagradili školu u Livadama pa su Hrvati željeli imati svoju školu.

Stoljetna tradicija

Talijani su nastojali pod svaku cijenu spriječiti otvaranje hrvatske škole pa su se rugali Hrvatima kako će imati svoju školu kad na hrastu rodi naranča. Hrvati su pobijedili te su prigodom otvaranja škole na grane hrasta svezali stotine naranči. Tad je došlo i do sukoba s Talijanima. Tad su i ispjevani stihovi o narančama na hrastu, pa je i danas hrast s crvenim narančama zaštitni znak škole u Livadama, koja nakon 116 godina odlazi u povijest.