Nema obroka za bacanje. Ma i da ima, radije nek se baci sto porcija nego da jedna osoba ostane gladna, govori volonter iz Petrinje. I hajde, nek mu netko kaže da je u krivu
MAĆEHA DRŽAVA
'Svi zaslužuju topli obrok. Bez selekcije. Svi smo ovdje ljudi i svi trebaju dobiti jednako'
Hladno je u Petrinji. Temperatura klizi sve bliže ništici, a snijeg se nemilosrdno lijepi za stršeće olupine bivših domova. Hvata se za asfalt, za blatnjave policijske trake i za bunde ljudi koji strpljivo u redovima čekaju na svoju porciju tople hrane. Deseci, stotine, tisuće obroka podijelit će se danas ovdje. Dijelile su se i dosad. Pušeće zdjele kotlovine, mesa i povrća danima su grijale duh i tijelo svih ovih Petrinjaca, svih vatrogasaca, policajaca, visinaca i volontera. Spasili su ljude. Ozbiljno, da nije bilo majstora koji su nesebično izjurili iz svojih gradova i restorana, a zatim pohrlili na nesretnu Baniju, tko zna kad i što bi svi jeli, evo već trinaesti dan od potresa.
A sad, kako se čini, odlaze. Uskoro na scenu stupa država. Ministar graditeljstva Darko Horvat ustvrdio je kako količina dnevno pripremljenih obroka za volontere prelazi petnaest tisuća te smatra da je to, eto, prevelik i neodrživ broj. Oni će, kaže ministar, od ponedjeljka uvesti nešto što se zove 'organizirani segment pripreme', a kuhaču će preuzeti državna firma. Ali ovo nije priča o ministru, državi i njihovoj 'pravovremenosti'. Ovo je priča o sjajnim ljudima koji su samoinicijativno, bez 'organiziranog segmenta pripreme' proteklih dana održavali tisuće ljudi na životu.
- Tu smo od prošle godine i bit ćemo dokle god treba. Kratko i jasno, eto ti - dovikuju nam iz jednog kuharskog kamiona. Gužva je, trče, izbacuju porcije, trpaju plastične posude. Hrana izlazi, nema pauze. Pitamo ih za komentar Horvatove izjave o previše obroka.
- Može, evo ti komentar. Je li on gladan? Je li njemu kuća srušena pa sjedi uz vatru i čeka da mu netko donese hranu? Je li volontirao sa svima nama i onda rekao da volonteri ne zaslužuju hranu? To ga pitajte. Ma daj. Koja je poanta uštede na hrani? Tko se toga sjetio? Tko god je toliko pametan, nek mi objasni te stvari, nek mi ti iskusni kuhari kažu koliko tisuća porcija je dovoljno i ja ću ih poslušati - dovikuju nam iz kamiona ljudi s pregačama.
- Štednja na hrani je suluda. Ma evo, i da je netko ukrao hranu, što je s njom napravio? Ma pojeo je. Nego što je nego je pojeo. Vidi, mi dijelimo svima. Svima. Ne pitamo boju naljepnice, ne pitamo koliko ih ima u kućanstvu, ako kaže da ih je deset u obitelji, ja spakiram deset porcija. Sve je ovdje na povjerenje. Da ja sad pitam ljude osobnu kartu i koliko imaju djece... Ma daj - žeste se kuhari.
Odsvud su. Iz Županje, Zagreba, Rijeke, Velike Gorice. Zovu se, zapamtite, Ivan Kljaić, Goran Draženović, Darko Glavak i Dino Kulić.
Povlačimo se s ulaza kamiona, imaju previše posla, stvaraju se redovi. Pričamo s ljudima koji čekaju na hranu.
- Puno mi ovo znači. Doma ne možeš kuhati, stalno bježiš iz kuće, u kampicu. Na otvoreno. Zahvalan sam ovim ljudima, kako ne bih bio. Po cijele dane vozim kamion s materijalima, čistimo ceste dok je žena kući s djetetom. Ma ovo mi je sve - u dahu priča muškarac iz reda.
Idemo dalje. Snijeg se pojačava. Zaustavljamo mladića, kaže da se zove Karlo Kovačević. Došao je iz zagrebačkog restorana Bicko.
- Dnevno podijelimo oko dvije tisuće obroka, slali smo i po dvjesto, tristo obroka dalje, u Majske Poljane, po selima. Na pravoslavni Badnjak smo nosili i bakalare i paprikaše. Sve što skuhamo podijelimo. Sve - rezolutan je momak.
Ni on ne može puno pričati, užurbana manufaktura iza njega ne prestaje s radom. Nalijećemo na riječke vatrogasce, u prolazu nam dobacuju da kuharima skidaju kapu. Odnosno, kacigu. Kraj njih pocupkuje Emilija Lončarić, volonterka iz Zagreba. I ona dijeli hranu ljudima, a tu je do utorka. Što će kasnije, ne zna.
- Do srijede bi se morali pomaknuti zbog statike ove zgrade. Znat ćemo točno u toku dana, informacije se stalno mijenjaju. A ovdje sam od prvi prvog. Koliko je država napravila u odnosu na nas? Ništa - odmahuje glavom.
Pridružuje joj se jedan stariji gospodin.
- Ljudi su došli kad je trebalo, odmah su reagirali. Svaka im čast. Sad je na državi da se pokaže - grmi sijedi čovjek ispod cerade.
Emiliji je hladno. Slaže se sa starcem. Emotivno doživljava sve ovo, danima je tu, nakupilo joj se.
- Kad vidiš ovaj strah ljudima u očima, to je nemoguće nešto. Sve se podijeli. Sve ode, na jedan ili drugi način. I tko god dođe, dobit će hranu. Gledajte ovo. Inače, kad trebate platiti porez, naći će vas bez problema, gdje god da se nalazite. Jel'da? A kad ljudima treba podijeliti hranu, odjednom ne znaju gdje ste. Ma ljudi koji ovdje volontiraju su srce ostavili na terenu - kazuje Emilija dok joj se pahulje talože na licu.
Nastavljamo dalje. Lutamo među ljudima, raspitujemo se, pričamo. Oni govore između zalogaja, zadovoljni su.
- Ne znam gdje bih ni što bih jeo da njih nema. Evo, stvarno ne znam - kaže ćelavi mladić.
- Jako puno mi ovo znači. Svaki dan sam tu. A oni dolaze i kod nas i nude se. Nemam nikakvih prigovora - prisnažuje stariji muškarac s cigaretom u zubima.
- Svi smo ugroženi. Svi smo u strahu. Nemoguće je koliko su nam ovi ljudi pomogli - tvrdi mršava žena kraj grijalice.
- Strašno je ovo što rade. Ovo nam je jedini topli obrok i jedino što možemo na žlicu pojesti da se ugrijemo - jasan je drugi gospodin.
Nalijećemo na krupnog, bradatog mladića s plavim očima. Iz Splita je, kaže da se zove Stipe Milić.
- A evo, došli smo prošli tjedan, stojimo do ponedjeljka, a onda valjda dolazi država, vojska, ne znam. Kuhamo, radimo, iskrcavamo, sve što treba. Čovjek si i pomažeš čovjeku. A ovo s državom... Ma ne znam. Nisu reagirali odmah, ali dali su nam vodu i grijalice, to nam pomaže da brže kuhamo. Zadovoljni smo poslom koji smo odradili, ali najveća hvala nam je da ljudi nisu gladni. Razumiješ, ovdje se ne daje samo građanima, daje se vatrogascima, policiji, visincima. Oni su na krovovima, ne mogu biti na sendvičima. Ne znam tko će za njih kasnije kuhati kad odemo - govori Stipe u žurbi.
Kraj njega sjedi vatrogasac iz Metkovića, i on se zove Stipe.
- Ma naravno da nam treba konkretna hrana, što ti je - dobacuje metkovski Stipe i vraća se svojoj porciji.
Dvoje volontera, oboje su htjeli ostati anonimni, možda su najbolje zaokružili razloge zbog kojih se majstori u pregačama od prvog dana doslovno znoje nad roštiljima, kotlovima, loncima, tacnama i tavama.
- Svi, ama baš svi, zaslužuju topli obrok. Bez selekcije. Svi smo ovdje ljudi i svi trebaju dobiti jednako - kaže Ona.
- Nema obroka za bacanje. Ma i da ima, radije nek se baci sto porcija nego da jedna osoba ostane gladna - kaže On.
I hajde, nek im netko kaže da su u krivu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
