Stanovništvo u Hrvatskoj je sve starije, ljudi umiru u samačkim kućanstvima bez ikog svog, sami. Taj će trend biti sve gori, sociolog kaže da se država mora pobrinuti za sve više staraca koji će trebati pomoć
'Švedski sindrom' u Hrvatskoj: Sve je više samačkih kućanstava i ljudi umiru bez ikog bliskog...
U samo nekoliko sati u petak zagrebački vatrogasci su, uz prisustvo policije, morali provaliti u četiri stana, i u svakome od njih su pronašli preminulu osobu. Ti su ljudi umrli sami, i u tko zna kakvoj agoniji.
Hrvatska, kao i brojne zapadnjačke zemlje, postaje država samačkih kućanstava - gotovo svako naše treće kućanstvo je, kažu statistike, samačko. U čak 400 tisuća kućanstava u Hrvatskoj živi samo jedna osoba, i bit će sve gore: zbog pada nataliteta, sve manje sklopljenih brakova, odnosno sve više razvoda, ali i zbog, paradoksalno, rasta standarda.
Primjer Švedske, koja se s usamljenošću svojih stanovnika bori godinama, pokazuje u kojem će pravcu ići i ostatak Europe, uključujući nas. To je ekonomski dobrostojeća država, u kojoj se broj samačkih kućanstava rapidno povećava od 60-ih naovamo, i sad ih imaju preko 40 posto - od nešto manje od pet milijuna kućanstava u toj državi, dva milijuna je samačkih. Švedska je država poznata po nekonvencionalnim životnim aranžmanima - djeca rano odlaze od roditelja i žive sama, zbog ekonomske neovisnosti žena je i sve manje brakova, a više razvoda, standard im je dovoljno dobar da si parovi lako mogu priuštiti razvod i život na dvije adrese te ravnopravno roditeljstvo. Tako, u konačnici, stariji ljudi ostaju, i umiru sami.
Neki švedski gradovi problemu zadnjih godina nastoje doskočiti organiziranjem zajedničkog stanovanja starih i mladih, tako što svatko živi u vlastitom, manjem stanu, ali se druže u velikim, zajedničkim dnevnim boravcima i kuhinjama. Mladi su, pritom, stranci koji su u Švedsku došli kao djeca-azilanti bez roditelja ili rodbine. Model je uspješan, na obostrano zadovoljstvo dviju generacija.
- I kod nas ljudi imaju sve manje djece pa se za današnje 30-godišnjake, 40-godišnjake s jednim ili nijednim djetetom u staračkoj dobi neće u obitelji imati tko brinuti. Uslijed starenja stanovništva bit će sve više samačkih kućanstava, to je neupitan trend. Zato će morati postojati javne usluge za te stare ljude - da ih netko redovito posjećuje i pomogne im s dostavom namirnica, pripremom ili dostavom obroka, da ih odveze u zdravstvene ustanove i pomogne im u obilaženju šaltera, općenito u administraciji, kaže sociolog prof.dr.sc. Dragan Bagić.
Kako dodaje, Hrvatska danas nema razvijene usluge i socijalne službe koje bi se time bavile već to rade, sporadično, udruge, Crveni križ i slično - sve je prepušteno nevladinom neprofitnom sektoru.
- Takvi se projekti financiraju ad hoc, po dvije, tri godine, a kad se sredstva iscrpe, korisnici ostaju bez usluga, ne znajući hoće li ih opet u budućnosti imati. Centri za socijalnu skrb pak ulijeću samo u kritičnim slučajevima, i doista nema sustavne, sigurne usluge koja bi starijim ljudima značila bolju kvalitetu života i veću sigurnost. Djeca odu od roditelja, odsele u druge gradove, u druge države, i ne mogu o roditeljima brinuti svakoga dana, kaže Bagić. Država je ta, zaključuje, koja će morati osmisliti rješenja, prije čega treba prihvatiti realnost.
Realnost, u podacima Državnog zavoda za statistiku, kaže da je u Hrvatskoj 1953. u jednome kućanstvu prosječno živjelo 3,8 osoba, a 2021, ih je bilo 2,7. Najmanja kućanstva imaju Primorsko-goranska županija (2,4), Ličko-senjska (2,4), Šibensko-kninska (2,5) i Grad Zagreb (2,5). Očekivano trajanje života u zemljama EU je u prosjeku 80,6 godina, što je čak tri godine više nego u Hrvatskoj (77,7). U Švedskoj ta dob iznosi 83 godine - Šveđani žive zdravije, u čišćem okolišu, boljeg su standarda, ali i jako usamljeni. Svakog desetog Šveđanina, pokazuju statistike, sahranjuju bez ikog na ispraćaju.