Sve je podsjeća na Josipa: Muž mi je rekao čuvaj se, i nestao...

Halo, Ružo, samo kratko, ne mogu dugo razgovarati, govorio je Josip supruzi preko motorole. “Kako je u Vukovaru?”, pitala je ona. “Ma ne pitaj”, rekao je rezignirano.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

05:17

Video: Danijela Mikola/24sata

“A živi smo”, rekao je opet kratko. Ruža je čula kako mu netko govori da prekine, morao je osloboditi liniju. “Moram ići, Ružo. Čuvaj se”, uzviknuo je. I to je bio kraj. Vodili su taj razgovor dan prije pada Vukovara. To je bio posljednji razgovor supružnika. Josip Mikletić je nestao, a supruga Ružica (66) ostala je sama s kćerima Margitom, Danijelom, Mirjanom i Monikom.

- Bili smo solidna obitelj, obična. Živjeli smo u Vukovaru. Brinuli smo se o starom djedu, pa smo živjeli privremeno i u Sotinu. Tamo se Josip odmah na početku pridružio barikadama. Djeca i ja smo bili u selu dokle god se moglo. Onda su Sotin počeli nadlijetati avioni. Većinu vremena provodili smo u podrumu jer smo tamo bili sigurniji. Kad su počela granatiranja sela, danima smo bili bez struje i grijanja, a selo su okružili tenkovi. Ljudi su se organizirali za evakuaciju.

Jedne noći došao je Josip s barikade kući i rekao mi da spremim sebe i djecu jer moramo ići. Pokupila sam djecu i nešto stvari. Odvezao nas je u Zagreb. Mislila sam da smo otišli na kratko - prisjeća se početaka rata Ružica Mikletić, udovica koja 25 godina traži supruga, branitelja Vukovara, ali i svog brata Šandora Heretika, koji je također nestao u Vukovaru. Josip je Ružicu i dvije manje kćeri, Mirjanu i Moniku, koje su tad imale 9 i 7 godina, ostavio u Zagrebu u Centru za prognanike “Slava Raškaj”. Kćeri Margita i Danijela, koje su tad imale 19 i 18 godina, nisu htjele iz Vukovara, pa su tamo ostale čekati tatu da se vrati. Josip je obećao suborcima da će se vratiti braniti grad.

- Nisam bila sretna što su ostale u Vukovaru, pa nisam ni nagovarala Josipa da ostane s nama. Bolje da ide u Vukovar k njima. Na dan kad je otišao bio je naš zadnji susret - kaže Ružica. Josip u Sotin više nije mogao ući. Danonoćno je čuvao prilaze vukovarskoj bolnici, u kojoj je bila i kći Margita. Prijavila se u omladinsku bojnu koja je pomagala braniteljima i ranjenim sugrađanima. Svakog dana išla je previjati ranjenike u bolnici, čak i pod granatama. Prije nego što se slomila i rekla da više ne može tako prkositi smrti. Posljednjih mjesec dana kćeri su živjele u podrumu, a Josip je bio u bolnici. Danijela i zaručnik Robert, koji je branio grad, odlučili su se na proboj prema Vinkovcima, Probijali su se kroz blato, pod kišom granata. Josip i Margita su ostali. Mislili su da su sigurni u bolnici jer je JNA tako rekla. JNA je nakon pada žene iz bolnice poslala za Zagreb, a Josip je završio u autobusu za Ovčaru. Otac i kći nisu mislili da se moraju oprostiti. Kod Josipa su ostali svi Margitini dokumenti i sav novac koji su imali. Strpali su ga u autobus sa 70 ljudi kojih još nema, koji nisu otkriveni u masovnoj grobnici na Ovčari.

- Još ga tražim - kaže Ružica, koja se više ni ne nada da joj je suprug živ. Ipak, nije imala snage proglasiti ga mrtvim. Godine izgnanstva provela je u Vrsaru. Nekad je bila dovoljno snažna da bude otac i majka, nekad se lomila na sitnicama. Kćeri Margita i Danijela znale su da tate nema, ali Mirjana i Monika ne. Mirjana je bila u tolikom šoku kad su joj rekli da tate više nema da nije htjela govoriti o njemu. Godinama ga nije spominjala. Tek kad se vratila u Vukovar dopustila si je sjećanja na tatu.

- Život ide dalje. Kćeri su udane. Svakog dana gledam slike unučadi pored slike mog Josipa. Bio bi ponosan na njih, da je živ - kaže Ružica, koja već godinama živi sama u Vukovaru, gdje je svaki kutak, svaka ulica, podsjeća na sve što je proživjela ali našla je snage, opet, nastaviti dalje.