Kristianovi roditelji pustili su nas u svoj dom. Dok pričaju o pokojnom sinu Kristianu pokazuju nam njegove fotografije iz djetinjstva. Sve njegove uspomene i dalje stoje na radnom stolu
VELIKA ISPOVIJEST RODITELJA:
'Svako jutro kad se probudimo, u sobi tražimo svog Kristiana'
Žilavi sijedi Stipan pripaljuje cigaretu za cigaretom. Dok govori, brkovi požutjeli od duhana podrhtavaju. Kristina, njegova supruga i Kristianova majka, kuha kavu. U crnoj majici s logom omiške bojne, Stipan priča o sinu. Glas mu povremeno puca.
- Svako jutro kad se probudim, mislim da će se pojaviti u hodniku. Učini mi se da je u svojoj sobi. A onda mi padne na pamet, da nije možda u zatvoru. I tek onda sam svjestan da je on gore, na nebu...
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Pokretanje videa...
01:22
- Vidio sam ga nakon što su mu izrekli presudu. Odveli su ga u sobu gdje je čekao povratak u zatvor. Imao je lisice. Vidjeli smo se na dvadeset minuta, tad smo mogli barem malo popričati. Nije mogao sam ni zapaliti cigaretu, morao sam mu ih vaditi iz džepova. Ne znam zašto su ga vezali - kazuje nam Stipan.
Majka sjedi na drugoj strani stola. Šuti. Pije kavu.
Dok Stipan priča, čuje se samo zveckanje šalice.
- Onaj dan kad je pao u komu, u bolnicu sam mogao ući samo zahvaljujući liječnici. Ona je intervenirala kod pravosudnog policajca da me pusti da vidim sina. On mi nije dao da uđem. Sljedeći dan sam otišao kod suca Marija Franetovića, onoga koji ga je osudio. Rekao mu što se dogodilo, rekao mu za podljeve koje sam vidio na Kristianovu trbuhu. On se na to začudio i prekrstio. A onda sam odmah sa suda otišao u policijsku postaju, tamo sam bio od 11.30 do 14 sati. Podnosio sam kaznenu prijavu. Zatim sam s dva policajca, inspektora u civilu, otišao kod sina. Sve nas je dočekao pravosudni policajac koji je rekao: ‘Ne može Bog ući bez posebne dozvole suda’. Nije pustio ni mene, i policajce - priča Stipan.
Njegova žena odlaže šalicu. Stipan joj u početku nije htio reći što se dogodilo njihovu sinu. Kad je napokon doznala, završila je na psihijatriji. Bila je potpuno slomljena smrću sina. Kristian je preminuo 24. kolovoza.
- On je bio strašno vezan uz mene. Kad se rađao, mogli smo oboje umrijeti. Srećom, spasili su nas oboje. Nije imao dovoljno kisika pri rađanju, pa je ostao malo usporen. Ali bio je dobro dijete, jako dobro dijete. Toliko vremena smo provodili s njim, još otkad je bio malen. Uvijek je bio pod našom kontrolom. A sad ga nema - govori nam slomljena Kristina Vukasović.
Ta bolest njegova bila je kao osoba u osobi. On mi je rekao da nije on to napravio nego nešto u njemu, dodaje potresena majka. Pije i dalje kavu i gleda negdje pored nas. Stipan pali novu cigaretu i nastavlja pričati.
Optužuje cijeli sustav za smrt sina. Od zatvora, preko suda i odvjetnika, do bolnice.
Prvih dana, kad je napokon dobio dozvolu da posjećuje sina u bolnici, Stipanu nisu dali da fotografira Kristianove ozljede. Zabranili su mu. Ne zna zašto. Kad mu je konačno ukinut pritvor, kad mu je sin postao slobodan čovjek, oca uopće nisu obavijestili o tome.
- Kad sam odvjetnika pitao za posjete u bolnici, rekao je da on nema više ništa s tim, da je suđenje završilo te da je on na godišnjem odmoru. Na presudi mi je rekao da mu ne moram ništa platiti jer je već sve plaćeno. Govorio mi je da ne dolazim na suđenje jer ono nije za javnost. Kakva javnost, ja sam mu otac! O čemu on priča? - opisuje nam ogorčen ponašanjem Dina Radića, Kristianova branitelja po službenoj dužnosti.
Prizori s kojima se Stipan suočio u bolnici bili su stravični. Njegov sin bespomoćno je ležao u komi. Pomoći nije bilo niotkuda, Kristian je bio na aparatima. I dalje nije jasno zašto je završio u komi.
Otkud modrice? Je li ga netko pretukao u zatvoru? Zašto je uopće cijeli sustav, na čelu sa sucem Marijem Franetovićem, bio tako nemilosrdan prema jedinom djetetu Stipana i Kristine Vukasović iz Sumpetra?
- U bolnici je cijeli bio spojen na žice. Dobio je rane od ležanja, po nogama, po leđima i iza glave. Nije se micao, bio je u komi. Je li moralo do toga doći? Kako smo radili s njim sve te godine, pazili na njega? Majka se uvijek brinula za njega, a kad ona ne bi mogla, ja bih uzimao slobodne dane i bolovanja u škveru kako bih ga čuvao. Nije mi jasno zašto se i sad nije tako moglo - ljuti se Kristianov otac.
- Tamo u zatvorskoj bolnici mu je jedan od čuvara zaprijetio da će, ako ga i dalje bude budio svojim pozivima, raditi palica. To mi je Kristian rekao. Kako se onda neće bojati? Na kraju su ga zatvorenici pazili. S njim u ćeliji je bio jedan diler, najveći narkoman. Oni su pazili na njega, oni koji su bili u prvoj ćeliji s njim. U zadnjoj ćeliji je bio s trojicom nepušača. Rekao mi je da su dvojica dobra, a trećem je uvijek nešto smetalo. Ne znam kako su se zvali. U sobama nemaju kamere, ali imaju u hodniku - dodaje Kristianov otac.
- Trebalo mu je suditi kao maloljetniku, i mimo ove bolesti. A kamoli dok je bio u ovakvom stanju. Isto kao da je netko naredio da ovako mora završiti. A zašto? Zbog pet maslina. Nema logike - vrti glavom Vukasović.
Vodi nas u Kristianovu sobu. Pokazuje nam njegove fotografije na radnom stolu. Kristian na prvoj pričesti, na krizmi, na maturi, s roditeljima. Smije se na svim slikama. Na zidu je obješen Hajdukov šal.
- Volio je Hajduka i balun općenito. Evo tu je medalja koju je osvojio kad su igrali nogomet u vrtiću. Bio je dobar učenik, osnovnu školu je cijelu završio u roku, po posebnom programu, s četvorkom je prolazio. I kasnije je bez problema maturirao u srednjoj. Tu su mu njegovi medo i zeko, oni su mu bili najdraži - govori Stipan i pokazuje na plišane igračke na krevetu na kojem je nekada davno, u sretnije vrijeme, Kristian spavao.
- Sad je stol prazan. Žena i ja sad živimo dan po dan. Što ćemo drugo... Morali bismo se pomiriti s tim, ali nikako ne možemo. Odgovorni će odgovarati. Ne namjeravam nikad odustati, oni moraju odgovarati za ono što su napravili. Moraju - govori Stipan i skriva suze.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:50
- Svjestan sam da je on na nebu, ali pokušavam se prebaciti na normalni život. Čekaš da ovo prođe, ali znam da neće nikad proći. Njega nitko ne može vratiti, ali ustrajat ćemo na ovome, ako bude trebalo i do Strasbourga. Do kraja. Da se nikad nikome ovo više ne dogodi - priča Stipan Vukasović.
Potom nas prati do vrata obiteljske kuće u Sumpetru. Na njima još stoji osmrtnica dječaka koji nije smio umrijeti. Zvao se Kristian Vukasović.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
