'Svaki dan gledamo krv i suze, a nitko nas ni ne pita kako smo'

Trebam pomoć. Ta rečenica trebala bi zvučati normalno za ljude koje treba spasiti, izliječiti, pomoći da nadvladaju neku situaciju... No kad iza nje stanu oni koji tu pomoć pružaju, nailazimo na jednu tabu temu, mrak pa čak i sramotu.

Težak slučaj prošle nedjelje, u kojem je poginula 6-godišnja djevojčica, pokazao je kako je sustav Hitne pomoći zanemaren u vidu brige za svoje zaposlenike. Svaki poziv im je novi stres, no čak i oni koji su naučili se boriti s njim svakog dana, imaju svoju točku pucanja. Od njih očekuju da profesionalno obavljaju svoje zadatke, daju cijelog sebe, a sa svakim onim kojeg ne uspiju spasiti u srcu i mozgu im ‘ostane rupa’. Policajci i vatrogasci zato imaju beneficirani radni staž, no Hitna pomoć tu je ostala zakinuta. Osim toga, postoji problem i unutar tih samih zajednica jer oni s problemima ne žele da ih kolege osuđuju. No osim osude, da nisu trenutno spremni raditi svoj posao, problem je i financijski. Odlaskom na bolovanje gube i dio plaće dok i obaveze, krediti, djeca i drugo ostaju.

TRAGEDIJA KOD DARUVARA Curica je umrla pod traktorom, djelatnik Hitne se slomio: 'Kći me pitala jesmo li koga spasili'

- Ako nisi spreman na to, nemoj raditi taj posao - često se može čuti u krugovima ljudi koji su prvi na mjestima nesreće. Ta rečenica tek je djelomično točna. Iako se nesreće uglavnom ne mogu prevenirati, sustav mora i može ulagati u ljude koji su na prvoj liniji katastrofe. Bilo je tako i na području Petrinje kad su nakon potresa u pogođena mjesta stigli brojni vatrogasci, policajci i spasilačke službe. Bez njihove spremnosti, edukacije i mirne ruke žrtava bi bilo puno više. Za mnoge odrađene intervencije javnost uopće ne zna. Tako recimo zagrebački vatrogasci godišnje pronađu 70-ak leševa u stanovima i kućama. To su zaboravljeni ljudi, često u raspadnutom stanju, ali i za njih se netko uostalom treba pobrinuti.

Iz svih službi su suglasni da im je najgore raditi u slučajevima stradavanja djece. Penju se na vagone pa ih sprži struja, roditelji ih ne vežu u automobilima pa ispadnu van u nesrećama, zaglave im noge u liftovima, žrtve su najnasilnijih zločina za koje nikad nećete vidjeti objavljenu fotografiju, a oni s tim prizorima moraju nastaviti normalno živjeti. Pandemija koronavirusa samo je maskirala nagomilane probleme koje politika treba hitno rješavati. Jer ako ne pomognu njima, nama neće imati tko.

'Raspao sam se psihički spašavajući djevojčicu' 

Jučer sam se raspao psihički i emocionalno prvi put u ovih 18 godina kako radim u Hitnoj. Plakao sam za vrijeme intervencije kao malo dijete jer nismo mogli ništa (osim plakati). Do sada sam se nagledao svakakvih tragedija i nakon svake od njih sam bio siguran da je to to i da gore od toga ne može biti. Prešao sam se, započeo je svoju priču Tomislav Petrušić, medicinski djelatnik koji je u nedjelju ujutro bio na intervenciju u Trojeglavi pored Daruvara. Ondje je djevojčica (6) izgubila život pod kotačima traktora.

Kao medicinski djelatnici u Hitnim službama nemaju pravo na beneficirani radni staž, nemaju pravo na psihološku pomoć. Uvjeti rada, zastrašujući su, a nemaju to s kime podijeliti, osim s ostalim kolegama na poslu. Pisali su oni i Ministarstvu zdravstva da im se barem omogući beneficirani radni staž, no, na svaku molbu, dobili bi ‘košaricu’. Prepušteni su na milost i nemilost sustava.

'Sve proživljavamo s roditeljima, teško je imati emotivni odmak' 

Kao liječnici moramo naći mehanizam da nas emotivno ne slome ozljede koje vidimo kod djece, a u našoj smo bolnici doista vidjeli najgore moguće. Trudimo se raditi profesionalno, i kada nam dođe ozlijeđeno dijete, fokusiramo se na onaj medicinski dio, na sve što moramo učiniti da mu spasimo život, kaže nam dr. Miroslav Gjurašin, voditelj Referentnog centra za traumatizam dječje dobi u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj.

No ponekad nije jednostavno napraviti taj emotivni odmak koji je nužan da bi liječnici efikasno odradili svoj posao. Ako roditelji čekaju ispred operacijske sale, kaže dr. Gjurašin, jednostavno s njima i osoblje proživljava tu obiteljsku dramu. A jednako tako, ozljede kod djece su u nekim slučajevima toliko zastrašujuće, da liječnici uz svu svoju profesionalnost i istreniranost ostanu krajnje potreseni.

Dogodilo se to, prisjeća se dr. Gjurašin, kada je svojedobno iz Zadra stiglo malo dijete kojem je bila propucana glava i teško oštećen mozak. A emocije su proradile i nedavno, kada je u Klaićevu primljena pretučena dvoipolgodišnja djevojčica Nikoll. Kao najteži dio rada u bolnici dr. Gjurašin ističe trenutke kada roditelje treba obavijestiti da im dijete nije preživjelo, a istodobno ih moliti da doniraju organe. To je neopisivo emotivno i iscrpljujuće, ističe dr. Gjurašin.

'U HGSS-u rotiramo spasioce, pomoć nam daje i KB Dubrava'

Načelno, dosta dobro se borimo sa stresom u radu. Naša Komisija za medicinu spašavanja ima dobre medicinske stručnjake i pokrivamo sve njene aspekte pa i stresni odgovor, rekao nam je Matija Kranjčević, Pročelnik Komisije za medicinu spašavanja. Po struci je radni terapeut i često kolegama vodi edukacije. Kaže i kako su svojim članovima osigurali set pomoći, ako iskažu potrebu, te im tu pomaže KB Dubrava odnosno njihova Klinika za psihijatriju koja je ujedno i Referentni centar Ministarstva zdravstva za stresom uzrokovane poremećaje.

DJEVOJČICU TRAŽILI SATIMA Tražila blago i izgubila se u Lici, hodala 30 km po šumi: 'Znala sam da moram doći do rijeke'

- Našli volonteri su zbilja različitih profila i zaposlenja, a smrt je stresna za svakoga. Kod nas je specifično da se spašavatelj nakon odrađene akcije vraća svom poslu i nije izložen jednakoj razini stresa - kaže Kranjčević. Kao ključno ističe analizu svake provedene akcije u kojoj sudjeluju njihovi članovi kako bi vidjeli što su dobro napravili, a gdje su mogli bolje. Time poboljšavaju svoju operativnost i štite mentalno zdravlje.

- Tražiti pomoć nije tabu tema. Slučajevi gdje su ljudi tražili direktnu pomoć su rijetki, ali moram napomenuti da naši članovi imaju visoku razinu samokritičnosti. Timski radimo i ljudi su svjesni toga da ako nisu spremni, mogu ugroziti i druge. Sve se brzo može promijeniti na terenu pa umjesto spašavanja jednog čovjeka, moraju spasiti još i svojega - kaže Kranjčević. Kako ne bi preopteretili ljude, trude ih se rotirati kako bi ih odmorili.

Vatrogasce će pratiti pomoćnih zapovjednika za sigurnost 

Vatrogasci svake godine moraju na liječnički pregled, a svake četiri na psihotest. Svatko od nas može dobiti psihološku pomoć, a diskrecija je zajamčena, rekao je Mensur Ferhatović, zapovjednik Vatrogasne postaje Vežica iz Rijeke. Kaže kako se odnos prema stanju vatrogasaca poboljšao u posljednjih 10 godina, barem u velikim postojbama. Tu kao prvaka u pravima ističe postroju iz Opatije. Imaju beneficirani radni staž, a u budućnosti će se i on poboljšavati ovisno o njihovom stanju. Zbog toga će glavni vatrogasni zapovjednik dobiti pomoćnika/časnika za sigurnost koji će pratiti njihovu zaštitu na radu i zdravstveno stanje tijekom i nakon karijere. U to će biti uključeni i dobrovoljci, jer vatra ne bira.

- Kad smo izgubili kolegu, dogovorili smo grupnu terapiju kako bi jedni drugima pomagali - kaže Ferhatović. Osim tog stručnog dijela, kaže kako postaje u Rijeci imaju teretane, a vatrogasci si ujedno sami pomažu i ‘ispuhuju’ kroz adrenalinske sportove.

- Oni rone, trče, bicikliraju, skaču kako bi održali razinu adrenalina i radili na svojoj kondiciji - kaže Ferhatović.

KOD OGULINA Psa pronašli u septičkoj jami, spasili ga vatrogasci: 'Čuli smo cviljenje, lavež i zapomaganje'

Osim toga, dodaje kako je novi Zakon o vatrogastvu poboljšao situaciju pa tako operativci mogu u profesionalnu mirovinu već s 55 godina ako su ispunili potrebne uvjete.