Svaka jednakost pala je s cjepivom, bez stida, u slavu straha i parole ‘doživjeti stotu’

Željko Ivanjek (Zagreb, 1954.) objavio je roman “Dječak za zatvor” (Ljevak). “Pripovijest o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci”, piše u sažetku, pri čemu su život dječaka i puls gradskoga kvarta neodvojivi, organski prepleteni. To je važno naglasiti jer je ovo “zagrebački roman” u najboljem smislu te (često otrcane) odrednice, ali i roman čija epizoda s političkim događajima iz 1971. ima važnu, gotovo prijelomnu ulogu za junaka/autora romana. Ivanjek je novinar, prevoditelj, autor dokumentarnih televizijskih filmova i desetak knjiga različitih formi proze - od romana do kratke priče, plus antologije američke kratke priče. Razgovaramo na razdjelnici biografskog i apokrifnog, jer je u toj točki Ivanjekova motivacija da napiše ovakav roman.

Express: Na koricama romana ‘Dječak za zatvor’ stoji - apokrifna ispovijed. Tu stječemo prvi dojam i vrlo brzo ga potvrđujemo kroz tekst: nema mjesta apologiji nego introspekciji. Apokrifnom ste odrednicom ostavili sebi i nama ‘manevarski’ prostor susreta s romanom, priskrbili ste eleganciju žanrovskog (ne)određenja na spoju autobiografije i autofikcije. Autobiografija nije dokumentarizam, a kod vas apokrifni moment ima zavodljivost prema privatnom sjećanju: nešto su biografski fakti, a nešto odjeci privatne biografije viđene očima vaših likova/protagonista biografije? U isto vrijeme, apokrifnošću ‘štitite’ autora, pripovjedača, svoj javni lik?

U podnaslovu ‘apokrifna ispovijed’ atribut ‘apokrifna’ doista je samozaštita. Odjednom vidite da se vaša prošlost sabire na tuđim, iako bližnjim ustima. Drago mi je ako je taj podnaslov omogućio prostor žanrovske slobode. Ona mi je trebala da bih uopće pisao. I meni mi je teško razlučiti između autobiografskih fakata, ili ‘privatne biografije’, između subjektivnog i objektivnog, koje se od nas traži. Na koncu, činjenice i odjeci zadobivaju u memoriji istu težinu, zaborav je jedina granica za oboje. Lažni moral nije samo stvar društva nego svakog njegovog pripadnika. Autocenzura je bila prethodnica svake cenzure.

Express: Dječak Žiža, junak romana, dijete je rastavljenih roditelja, živi s ocem, bakom i djedom, kasnije i s maćehom. Mama ga je napustila, otišla za svojim životom, javljala se tek toliko da djetetu podcrta tugu. Kaže se u romanu: ‘Pamćenje jest mehaničko, ali nije moje: čežnja za nestalim uspomenama’. Sjećanje je nepouzdano, ali emocije svakog događaja nisu? Kad odložimo roman nakon posljednje stranice, dojam je da se o tome radi, čežnja je u limbu čitavog života, rane djetinjstva godinama dobivaju drugi oblik, nema razrješenja?

Što je sjećanje: možda početak zaborava. Ono se s vremenom oblikuje, mijenja, ponekad ima običaj nestati. Tražimo od sebe bolje sjećanje. Da li ga emocije nadžive? Pa one ostaju čak i tamo gdje ih nije bilo. Izmišljamo ih. Djetinjstvo mora biti lijepo, bez obzira na to koliko su to puta doveli u pitanje sjajni pisci, kao Rilke. U ‘Dječaku’ sam težio stvarnosti kakva je bila. Dakako, svatko, pa i pisac, učini samo ono što može a ne što hoće. Mali Žiža samo je jedan od tragova ‘boom generacije’ u inozemstvu, kod nas urbanizacije i industrijalizacije. On kao stari čovjek teško prihvaća promjenjivost emocija, i nepostojanje pa nesigurnost antibaby-pilule. Da, razrješenja nema, čežnja je Sizifov posao u službi nade. Dok se svijet mijenja, zato što je promjena stalna, zaleđuju se uspomene. Oni koji su, po našoj memoriji, bili dobri, takvi ostaju. Radije se pogreške zaboravljaju nego priznaju. Svijetla prošlost može postati jedino svjetlo na kraju egzistencijalnog tunela. Čežnja mi liči na jedan neodrediv atribut: na sublimno. Može se prevesti na desetak načina, da bi ostala neuhvatljiva. Čežnja teži nekom drugačijem, drugom životu. Za prvu ruku, to je tuđi život, a u konačnici zamišljeni ideal vlastitog.

Express: Roman je zanimljiv i po pripovjednoj perspektivi, multipliciraju se aspekti, identiteti pripovjedača kao protagonista ‘prave’ i fikcionalne biografije. Sugeriraju nesigurnog, sumnjičavog subjekta iako biografija veli drugačije: dečec je prošetal kroz život od ministranta preko dramskih sekcija do prvog literarnog uspjeha, kazališta, novinarske i redateljske karijere na televiziji i onda književnog opusa. Karijerni uspjeh je relativna kategorija, ali nije to jedini plan…

Karijerni uspjeh postao je relativna kategorija, da. Od preokreta i rata. Prije toga bio je apsolutna kategorija, u socijalizmu. Danas mi se čini da je jedina podudarnost bivšega režima i mrskog nam kapitalizma bilo isto ono što sam čuo, ponovljeno s visokog političkog mjesta neki dan, u vijestima. Svaki čovjek je jedinstven, neponovljiv. Bilo bi jezivo doznati da je to fizički tako, naročito kod blizanaca, ali da smo mnogi, u onom unutrašnjem pogledu jako slični i da se podudaramo. Napokon, djetinjstvo uljepšavamo ili ga šutimo. To bi mogao biti jedan od motiva mog romana. Ali motiv je prenijet iz kaznenog prava, podjednako relativna kategorija kao i mit o samosvojnosti svake od sedam ili osam milijardi ljudskih jedinki. Pritom, moram dodati da ste vi dječakovom opisu dodali ‘književni opus’, ako se tako mogu nazvati moje knjige. Na taj način vi ste ga sto posto poistovjetili sa mnom, s autorom. Onaj Ž. ili Žiža u knjizi zapravo je dječji pisac, koji je pisao o medvjedićima, pingvinićima, ne znam o čemu. Mi se dosta razlikujemo, premda imamo brojne podudarne dionice odrastanja.

Express: Naslov romana malo zbunjuje: dječak za zatvor. Dječak predodređen za loše? Iz minusa života, kao pretpostavke?

Možda. Kakva je perspektiva sina samohranog oca, k tome teškog bolesnika, žrtve epidemije polija? Nije baš blistava. Usput, tek je nedavno proglašeno da je dječja paraliza svladana, i to u Africi. Kod mene se ovakav naslov izravnije odnosi na jedan od sižejnih ‘grozdova’, na poglavlje o 1971., kao dječakovoj stvarnosti a starčevoj legendi. Vaše čitanje naslova je razložno, s druge strane. U bezbrojnim krimić-serijama beskonačno se ponavlja da je ovaj ili onaj protagonist potekao iz socijalno nesređene obitelji, primjerice od mame prostitutke i oca alkoholičara ili, u skladu s vremenom: narkomana. Skoro svakom serijskom ubojici pronađen je korijen zla u neposrednim precima. Naučili smo se preuzimati ovaj stereotip, pa mu posredno pripada moj Žiža, dječak koga je kao malog ostavila majka. Prvo mu je otac bio dvije godine u vojsci, a zatim je mama otišla na službeni put. U našoj književnosti nekad se govorilo: taj bu mali završil na galgama, da ne velim na križu, kao baraba.

Express: Zagrebački kvart Trešnjevka, topos romana, ima raskošnu ulogu: 1950-ih život skromne obitelji je u bajtici, prigradska kajkavština i detaljizam tog mikrosvijeta imaju privlačnu energiju: a nije (tek) nostalgija? Pogotovo u usporedbi sa suvremenošću tog, deindustrijaliziranoga kvarta rogobatne arhitekture. Vi ste još u tom toposu, kao Ježurka Ježić: što vam je bilo važno pokazati romanom? Jer ovo je zagrebački roman, nije licitarski parfimiran nego…

Nekad je to bila crvena Trešnjevka, pa joj je crvenilo skinuo pad Berlinskog zida i potom demokratski preokret. Polako su bila iskopana skoro sva stabla slatke trešnje po kojoj je, navodno, dobila ime. Za njom ne može biti razložne nostalgije, ona je nestala, skupa sa svojim domorocima i jezikom što se govorio desetljećima. ‘Prigradska kajkavština’ bila je prisutna i u mom omladinskom romanu ‘U sjeni Južnog medvjeda’ (1978). Mogu reći da je njegov leksik zapravo nestao, kao što odlazimo i mi koji se toga sjećamo. Dakle, moram i jedino mogu biti u tom toposu zato što sam tu proživio vijek, bez obzira na izlete po inozemstvu i drugim dijelovima Zagreba. Nije mi bilo do nekakvog pokazivanja, ali jest do prikazivanja, kako nas je to naučio jedan američki teoretičar književnosti. Što se tiče jezika, doživio sam šok, i to od Krleže. Bio sam jedan od mladića koji su mu nosili ‘prve pjesme na oglede’. Ispravljao je rukopis spomenutog romančića debelim plavim flomasterom. Prekrižio je riječ ‘štrample’ i umjesto nje napisao ‘štrumfe’, da ne spominjem još neke korekcije. Tad još nisam shvatio da je zagrebačka kajkavština raznolika, tako reći od kvarta do kvarta, od Kaptola do Trešnjevke, pa do Radakovićeva Trnja. Logično je da se ne mijenjaju samo riječi nego jednako tako sintaksa. U ovom gradu to podrazumijeva velik broj ratnih doseljenika: stara Ljubljanica nazivala se neko vrijeme mlada Hercegovina. Usput, klanjam se sjeni Branka Ćopića i davnom vremenu kada su pisci ostavljali iza sebe legende. Imao sam u dvorištu divnih ježeva, ali nijednog nisam vidio, ne sjećam se otkad.

*Cijeli  intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 26. veljače