Kako se sada raspada Domovinski pokret, tako se raspadao Živi zid i osipao Most. To je sudbina svih političkih pokreta: sklepanih u trenutku, sagrađenih na frustraciji i gnjevu, izgrađenih na partikularnim interesima.
Svađe, klanovi, zakretanje vratovima... Domovinski pokret raspada se po poznatoj špranci
Tako to obično biva s pokretima, pa je tako i s Domovinskim pokretom.
Naprasne ostavke, bratoubilački rat, implozija i raspad sistema, nepotizam i prijetnje zakretanjem vratova, niske strasti pomiješane s potrošenim šansama i nesigurnom budućnošću.
Kroz sve te faze prolazili su politički pokreti u modernoj hrvatskoj demokraciji. Tako se raspadao Živi zid, tako se osipao MOST, tako se tri desetljeća lomio, raskoljavao i raspadao HDZ dok se mukotrpno pretvarao u modernu stranku.
Domovinski pokret sklepan je na relativnom uspjehu predsjedničke kampanje Miroslava Škore, trebao je biti platforma koja će ujediniti političku desnicu, poput magneta na frižideru brzda-zdola skupio je političke brendove, kao i medijski eksponirane pojedince, s namjerom da se stvori sinergija u novom političkom zajedništvu.
Da bi nakon naprasne Škorine ostavke pukao čir.
A smrdljivi ostaci se rastočili po medijima i društvenim mrežama.
Ubilačke strasti
Na vidjelo sada izbijaju klanovi, kao i ubilačke strasti Škorine sestre, svatko se bori za vlastiti opstanak, a netko i za opstanak friško osnovane stranke. I to je sudbina ambicioznih pokreta sklepanih u trenutku, bez temeljnog programa, orijentacije, organizacije.
Tako se raspadao Živi zid, antisistemski pokret nastao na socijalnoj frustraciji i buntu, doslovno s barikada pretočen u politički pokret, a u kojem je konce vukao - i novac uzimao - uski krug ljudi u samom vrhu.
MOST je također doživio svoje osipanje u zadnjih nekoliko godina. Kako je doživio ekspanziju od osnivačke jezgre iz Metkovića, regrutirajući pojedince najrazličitijih svjetonazora i ideologija, tako se na koncu ponovno vratio na početne postavke. Napuhao se, pa ispuhao.
HDZ-ovi raspadi
A i HDZ je već pri svom osnutku doživio prvi raskol, onaj s prevarenom braćom Veselica, da bi s godinama hadezeov pokret prolazio skromnije ili dramatične raskole, od Stipe Mesića i Ivića Pašalića, do Andrije Hebranga i Milana Kujundžića, a sada i Darka Milinovića i Ivana Penave.
I dok je Živi zid, čiji sočni, sapuničasti raspad je punio medijske stupce i zabavljao naciju, nastao na socijalnoj frustraciji i buntu, Domovinski pokret nastao je na nacionalističkoj, svjetonazorskoj pobuni protiv liberalnog premijera HDZ-a. Živi zid se hranio buntom, Domovinski pokret najčešće mržnjom.
Živi zid, u svojoj osnovi, djelovao je s tendencijom razbijanja postojećeg ustavnog poretka, kao što je MOST nastupao s namjerom razbijanja postojećeg političkog poretka, dok je Domovinski pokret krenuo stazama orbanovske iliberalne demokracije usmjerene protiv manjina, liberala, EU vrednota.
Šačica ljudi s vrha
I kao u mnogim drugim pokretima, i Domovinskim pokretom upravljala je šačica ljudi iz vrha, misteriozni donatori i financijeri koji su se skrivali iza općenarodne popularnosti Miroslava Škore, a budući da je bio ustrojen kao konfederacija strančica i pojedinaca, tako je s vremenom počeo pucati po tim šavovima.
Od odlaska Karoline Vidović Krišto i Milan Vrkljan iz saborskog kluba, pa sve do odlaska Miroslava Škore i burne reakcije njegove sestre Vesne Vučemilović koja se navodno nalazi pred izbacivanjem iz stranke.
I opet, tako to obično biva s pokretima: nastaju u trenutku i plod su političkih i društvenih okolnosti; veže ih specifični interes u smislu rušenja postojeće vlasti ili namirivanja apetita za foteljama i sinekurama; pokreti žive u trenutku, ne planiraju daleko u budućnost i održavaju se na životu dokle god mogu parazitirati na gnjevu, frustraciji, mržnji; nakon početnog uzleta i poleta često se ispušu i istroše.
U ime naroda
Pokreti nastupaju u ime naroda, građana, nekada i rulje, ali u pravilu ne postoji konkretna veza između vodstva i članstva. Često su ovisni o karizmatskom vođi, iza kojeg se kreiraju klanovi, spremni skočiti jedni drugima za vratove kad vođa ode ili se resursi iscrpe.
Kad lideri pokreta ostvare specifične ciljeve, ne zanima ih daljnja politička aktivnost. Još gore, kad ne ostvare zadane ciljeve, svatko odlazi svojim putem. A najgore, kako to u praksi biva, razočarani se okreću protiv stranačke oligarhije i tonu zajedno u bratoubilačkom ratu.
A birači, članovi, simpatizeri traže utjehu u nekoj novoj izmišljotini.
Tako bi moglo biti i s Domovinskim pokretom.
Škoro nije uspio nijednom pobijediti, DP nije uspio srušiti Andreja Plenkovića, podijelile su se fotelje, pobili su se oko malo preostalih fotelja. A stranka je postala sama sebi svrhom.