'Sutra ću biti...': Dokumentarac o dječacima iz domova kakav do sad niste imali prilike vidjeti

Ne volim kad se koristi ta ružna riječ, domci, oni nisu domci, oni su naši dečki, kazao je u subotu navečer pred punom kino dvoranom Metropolis zagrebačkog MSU-a odgajatelj doma u Malom Lošinju Jure Krstić. On je jedan od protagonista dokumentarnog filma "Sutra ću biti: Priča o domcima", redatelja i scenarista Anđela Jurkasa. Film koji prati sudbine bivših štićenika hrvatskih domova za djecu i mladež, u izuzetno emotivnoj atmosferi predstavljen je na pretpremijeri zagrebačkoj publici. Poslije projekcije predstavili su se i sami štićenici, njihove odgajateljice i odgajatelji, ravnatelj doma u Dugavama Božo Vrkljan i ljudi koji toj djeci pomažu da prevladaju životne poteškoće poput boksača Stipe Božića.

300 sati snimljenog materijala

A ono što je Anđelo Jurkas iznio na svjetlo dana nakon više od šest godina rada i snimanja, vjerojatno je jedinstven materijal na ovim prostorima. Priča o dječacima i mladićima koji djetinjstvo i mladost provode u domovima za mladež, kolokvijalno poznatim kao "popravni domovi", nije dosad ispričana ovako iskreno, bolno i neušminkano. U nešto više od dva sata prikazani su kadrovi kakvi se uglavnom ne viđaju osim u rubrikama crne kronike, ali i kadrovi koji ove mlade ljude prikazuju onako kako i jesu, ljude koji zaslužuju mnogo više od onog što im je život pružio.

Junaci ovog filma su djeca rođena u slomljenim obiteljima, punim alkoholizma, nasilja, nesređenih odnosa. Njihovi životni putevi od najranijeg djetinjstva vode ih u izuzetno ružne situacije, zapuštenost, obiteljsku i socijalnu nesigurnost, maloljetnički kriminal, destrukciju, nasilje, alkohol, drogu, bježanje od kuće, te neminovno ulazak u odgojni sustav i potpunu marginalizaciju u društvu. Redatelj Jurkas uspio je ući u domove (barem dio njih), te stekao toliko povjerenje dječaka da u kameru otvoreno govore o pljačkama, dilanju, spavanju po napuštenim zgradama Rijeke, Zagreba, o tome zašto mrze homseksualce, kako preživljavaju u tom sustavu kao homoseksualci... a potom ih je strpljivo pratio od 2012. do 2018. kako bi ispričao što dolazi poslije.

- Uvijek su krivi domci. Što god netko nešto napravi, provali u dućan, domci su. Nešto razbije, domci su... Čak i kad nismo mi ništa krivi... - ističe jedan od mladića koji je nekoliko godina proveo u domu za odgoj na Malom Lošinju.

Šoki, Martin, Iggy, Leo, Goran, Lule, jedni su od oko 1200 mladih koji godišnje prolaze kroz 12 odgojnih domova za djecu i mladež. Od njih, oko 800 su mladići, a 400 djevojke. Dio aktera Jurkasove priče uspio je izvući se iz pakla djetinjstva, neki i nisu, no ništa u ovome dvoipolsatnom dokumentarcu nije uljepšano.

Na prvoj liniji borbe za ostavljenu djecu

A nisu ni priče njihovih odgojitelja, Ružice Mraković, Gorana Broza, Jure Krstića i drugih. Oni su na prvoj liniji borbe za tu djecu, vrlo često protiv sustava, kako su sami kazali, koji želi lomiti duh te djece. Snimanje filma inicirala je Ružica Mraković. Na ideju, otkrila je, ponukao ju je tragični slučaj jednog od štićenika, ali i priča njezinog štićenika kad je tek počela raditi, Gorana Borovića, danas priznatog sportaša i legende borilačkih sportova. A upravo je on jedan od ljudi koji su izgubljenim dječacima pružili priliku da kroz sport nauče kontrolirati svoj život i pronađu novi smisao. 

'Mi od njihove nesreće sebi kupujemo kruh'

- Ja sam vidjela da nakon tolikih godina koje su prošle, da su te rane kod Gorana još svježe, da to nije zacijeljeno. Mislim da je naša zadaća, za koju primamo plaću, da osnažujemo njihov duh, ne da ga lomimo. Mi od njihove tuge i nesreće sebi kupujemo kruh, svaki dan. Sebi kupujemo cipele, što god hoćemo, od njihove nesreće - ogolila je Ružica Mraković bolnu stvarnost u kojoj oni žive s dječacima u domovima.

'Najvažniji je odnos koji im dajemo'

Odgajatelji su upozorili kako je toliko osjetljiv sustav prepušten praktički slučaju, političkim igrama, a njihovi propusti koji ostavljaju trajne ožiljke i djeci i njima rezultat su činjenice da nemaju dovoljno podrške, edukacije u razumijevanja. A njezina mlada kolegica Antonija koja je u sustavu četiri godine i, kaže, još je puna entuzijazma, jasno je prikazala koliko je njihov posao važan.

- Stvarno moraš imati jako puno ljubavi prema tom poslu, jer inače to ne možeš raditi kako treba. To je jako težak posao u kojem se jako puno ulaže, a malo je gratifikacije i puno razočaranja. No to je bio i cilj dokumentarca da pokažemo, mi bismo im trebali biti podrška i mi bismo trebali biti uzor, model, zapravo onaj korektiv jer najviše problema je došlo iz nuklearne obitelji, iz osnovnih odnosa, gdje jedini ljudi koji bi te trebali voljeti te ne vole dovoljno dobro, ili  te ne vole uopće, ili naprosto nemaju kapaciteta. Mi trebamo biti tu da dobiju to pozitivno iskustvo odnosa, jer odnos je taj koji liječi. Poanta je da će kroz taj odnos, koji mi nudimo, nadam se pozitivan i dobar, moći zasnivati neke druge odnose i održati iz na nekom dobrom putu - zaključila je ona.

I upravo je to bila želja svih junaka na pitanje "Što ćeš biti sutra?". Jer su poželjeli biti ljudi koji će imati svoju djecu, koju će štititi onako kako oni nisu bili zaštićeni. "Sutra ću biti..." je film koji je zaslužio biti prikazan u udarnim terminima nacionalnih televizija, jer iz ovih priča mogu učiti baš svi. Projekcije će biti do kraja godine u dijelu hrvatskih kina, organiziraju se i projekcije u školama što je izuzetno dobra ideja. Vrijeme je da počnemo razumijevati i ono od čega toliko želimo pobjeći.