Zapanjujuće je kako Andrej Plenković već godinama nema potrebu komentirati Milana Bandića, ali ništa manje ne čudi ni to što ga nikad nitko nije pitao - premijeru, crvenite li se kad vidite kakav čovjek vodi Zagreb, a vi mu držite ljestve?
Ali je li moguće ostati baš savršeno indiferentan naspram neviđene devastacije kulture, urbaniteta, pravne države?
Milan Bandić je lik iz Mrduše Donje, on je najgori gradonačelnik u povijesti Zagreba. Što bi Plenković imao reći u svoju obranu? “Nisam ga ja birao, i to šest puta.” To stoji. “On je potekao iz SDP-ova inkubatora.” I to stoji. ”Ako ga prestanemo podržavati, Zagreb ode ljevici, a moji ljudi ostadoše bez gradskih resursa.” I to je istina, ali zbog toga mogu žaliti samo stranački aparatčici.
A kako to da HDZ u 30 godina nije iznjedrio ni jednog čovjeka urbanog profila spremna da osvoji Zagreb, kako to da nemaju čak ni čovjeka ruralnog profila kakav je Bandić, nego su osuđeni na to da budu šegrti tog čovjeka? Kako to da će Bandić na proljeće strahovati samo od samoniklog lidera urbanog pokreta otpora, Tomaševića, dok su Mikulić i drugi HDZ-ovi jurišnici na listi autsajdera?
Zoran Milanović također šuti o Bandiću. A sjećamo se i vremena kad nije šutio, kad je galamio, kao što se sjećamo i njegove predizborne kampanje. Zagrebačka žičara, zagrebačke malverzacije s novcem (od 300 milijuna eura kredita za vodoopskrbnu mrežu namjenski je potrošeno samo pet milijuna, žičara je poskupjela za 100 milijuna), kao i druge afere, ima ih tuce, sve je to predmet ignorancije predsjednika Republike. Zašto? Čemu šutnja?
Treba li čekati neki osobni Bandićev napad da čujemo predsjednikovo mišljenje? Dva vodeća političara šute o Bandiću, iako su do Sudnjega dana spremni ratovati oko izjedanja kroasana u Parizu ili padu s Patrije. Ova zemlja propada, a ni jedan od ljudi koji je vodi ne bi založio vlastitu kožu kako bi je pokušao spasiti
