Sustav socijalne skrbi u RH je praktički pred kolapsom: 3000 djece je smješteno u domovima

U ovom trenutku iz biološke obitelji je sklonjeno ili, rječnikom socijalnih radnika, "izdvojeno" 3239 djece - zbog nebrige roditelja, zanemarivanja, zlostavljanja ili zato što roditelji nemaju kapaciteta brinuti o djeci. Čak 60 posto te djece, za koju je njihova obitelj opasna, smješteno je u domovima, ostali kod udomitelja. Djece je toliko da mjesta nema više nigdje. Socijalni radnici za svako izdvojeno dijete moraju kumiti i moliti domove i udomitelje da ih prime, to je postao gorući problem sustava. U posjedu smo nekoliko pisama centara za socijalnu skrb - odjela za djecu, mlade i obitelj, čiji djelatnici od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike traže da ih premjesti na rad u nekom drugom odjelu jer im je na ovom neizdrživo ili da hitno nešto promijeni.

Opisuju stanje na terenu pa tako, primjerice, djelatnici iz Koprivnice u ožujku pišu da im je "dosta da svakodnevno telefonski nazivaju ustanove za koje već unaprijed znaju da su prekapacitirane, da djeca smještena prilikom izricanja žurnih mjera spavaju u boravcima ustanova i hodnicima, da su im udomiteljske obitelji za koje su oni odgovorni prekapacitirane, i da je samo pitanje vremena kad će se nešto dogoditi, a ministarstvo će uobičajeno tražiti odgovornost od njih na najnižim razinama...".

SUSTAV SE NE MIJENJA Dramatična pisma djelatnika sustava: 'Svako od te djece je potencijalna nova mala Nikoll'

Neprihvatljiva je, nastavljaju, "inertnost ministarstva oko rješavanja ovoga problema koji nije od jučer, nego se samo produbljuje otkad je počela transformacija i deinstitucionalizacija ustanova, bez da su prethodno razvijeni drugi pružatelji usluga i iznađene druge prihvatljive opcije zbrinjavanja djece". Drugim riječima, zatvoren je dio ustanova za brigu o djeci, a nema dovoljno udomiteljskih obitelji, posvajanja i dalje idu presporo. Samo u ovom trenutku, pišu djelatnici Centra u Koprivnici, imaju pedesetak djece za koju se vode sudski postupci oduzimanja te njih još toliko za koje bi bilo realno potrebno pokrenuti te postupke, no u usporedbi s prvom skupinom djece spadaju u manje prioritete i moraju pričekati jer u sustavu za njih nema mjesta. "Iako djeca žive na 'rubu' i svako od njih predstavlja potencijalnu Nikoll iz Nove Gradiške", zaključuju u Koprivnici.

Socijalni radnici pod pritiskom

Na većem izdvajanju djece iz obitelji država je počela inzistirati, a onda i pritiskati socijalne radnike, nakon zaredalih tragedija - zadnja u nizu bila je upravo smrt male Nikoll prije godinu dana. Koliko je sad više izdvojene djece nego tad, ministarstvo nam nije odgovorilo, kažu samo da "nije zamijećen značajan rast". Iz objave ministarstva u studenom prošle godine pronašli smo, međutim, podatak da je u tom trenutku bilo 127 izdvojene djece manje nego što ih je sad. To znači da je svaki mjesec izdvojeno još po 25 djece. Više je djece smješteno u domovima nego u udomiteljskim obiteljima, unatoč namjeri da što manje djece živi u instituciji.

- Kod nas je već pedeset posto više djece nego što je kapaciteta. Većina zahtjeva centara za socijalnu skrb da uzmemo djecu odnosi se na žurna izdvajanja iz obitelji. Prošle godine smo zaprimili 450 zahtjeva da primimo djecu, od kojih 320 za smještaj djece do sedam godina, a mogli smo primiti 107 mališana. Devedeset posto njih je bilo hitno izdvojeno iz obitelji, što je mnogo, govori Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Dječjeg doma Zagreb u Nazorovoj. U domu su ta djeca ostala nekoliko mjeseci, neka godinu, ali općenito ima djece koja u domu žive i tri, čak i pet godina, što je, napominje ravnateljica, nedopustivo. Jedna je djevojčica kod njih punih pet godina, a nekoliko djece tri godine.

Lani je posvojeno 145 djece, što je 30 više od višegodišnjeg prosjeka, jer se unatrag 11 godina prosječno posvaja 115 djece godišnje, pohvalilo se ministarstvo. Dodaju kako trenutačno ima 212 djece "s ispunjenim preduvjetima za posvojenje". Diana Topčić Rosenberg iz udruge Adopta za potporu u posvajanju kaže kako je država sav svoj fokus prebacila na udomljavanje, iako je posvajanje najbolja opcija za dijete. Nažalost, dodaje, u tom području pomaka nema.

- Povećane su naknade za udomitelje, ali se time nije povećao i broj udomitelja. Od 2017. naovamo je puno novca potrošeno na promociju udomiteljstva, no gdje su rezultati - pita se Topčić Rosenberg. Na dječje domove se stvara golemi pritisak da primaju djecu izdvojenu iz obitelji, kaže, a istovremeno je više domova zatvoreno jer smo odlučili sustav deinstitucionalizirati, odnosno što više djece smještati u udomiteljske obitelji i stambene zajednice.

- Nema promjene modela, i to je najgore od svega. Jer ako radiš istu stvar cijelo vrijeme, ne možeš očekivati ni drukčije rezultate - zaključuje.

Ivo Šegota i Mladen Kožić su životni partneri koji su godinama vodili bitku s državom da im se omogući udomiteljstvo. Unatoč golemom deficitu udomiteljskih obitelji, registrirani životni partneri udomitelji nisu mogli postati. Nakon puno bitki to im je ipak uspjelo.

- Motivacije za udomiteljstvo su različite, ali kad podvučemo crtu, uvijek je tu želja da se djetetu koje je prošlo grozne stvari pruži prilika da ostvari svoj puni potencijal u stabilnom obiteljskom okruženju. Ovogodišnje povećanje naknada, koje su godinama bile nepromijenjene, svakako je dobar potez, ali veći je problem što se mnogi boje postati udomitelji - kaže Šegota. Boje se, dodaje, s pravom.

- Novi Zakon o udomiteljstvu nije mogao ispraviti sve nelogičnosti sustava - tu su potrebne promjene Obiteljskog zakona i ostalih zakona, posebno u domeni prava bioloških roditelja, a možda je najveći problem što sustav socijalne skrbi vapi za većim brojem stručnjaka za brigu o obitelji i djeci. Ne zaboravimo ni sudove - ne smije nam biti normalno da se odluke o djeci čekaju mjesecima, godinama - dodaje Šegota. Kaže da ga uvijek iznova iznenađuje i što u državi s tolikim postotkom vjernika ne postoje obitelji koje bi prigrlile i usrećile barem jedno napušteno i zanemareno dijete.

- Ne mogu razumjeti rijeke 'hodača za život' i boraca za prava nerođene djece, dok među tim istim dobrotvorima nema obitelji koje bi spasile rođenu napuštenu i zanemarenu djecu, koja djetinjstvo provode u sirotištima - zaključuje.

Socijalni radnici i psiholozi, koji rade s problematičnim obiteljima na terenu, osjetili su se još jednom "razapeti", kažu nam anonimno, nakon slučaja ubojstva i samoubojstva u Donjoj Bistri, gdje je majka prvo ubila sinčića, a zatim i sebe. Ustanovljeno je da obitelj nije nadzirana zbog nasilja ili zanemarivanja djeteta, ali je trebala pomoć sustava.

- I čim u neku obitelj uđemo, iz kojih god razloga, postajemo odgovorni za sve što će netko u njoj raditi, poduzimati, nasrtati, proziva nas se čak i kad osoba postane punoljetna pa počini kazneno djelo, govori nam se da se to ne bi dogodilo da smo reagirali dok je bila maloljetna, to je užasno - kaže nam jedna socijalna radnica. Izlaze, nastavlja, na svakojake dojave, stvarne i lažne, anonimne, i za sve to postaju odgovorni. Za djecu u domovima i udomiteljskim obiteljima, zaključuje, nema dovoljno mjesta, ali nema ni zainteresiranih vanjskih suradnika koji bi u visokokonfliktnim obiteljima, za 800 kuna mjesečne naknade, dvaput tjedno odlazili u nadzor. Kako dodatno stoji u pismu djelatnika Odjela za djecu, mlade i obitelj u koprivničkom Centru za socijalnu skrb, nemaju vremena svakodnevno upozoravati na sve poteškoće s kojima se susreću, kako bi imali pisani trag da su obavijestili Ministarstvo i zaštitili sebe. "Jer, u situacijama nepovoljnih ishoda jedino bitno postaje jesu li ispoštovane administrativne procedure vođenja slučaja, koje realno uopće nisu bile od relevantnosti za krajnji ishod". Ne treba se zavaravati, dodaju, da će više naknade privući više udomitelja, nego država treba pronaći druge nove kapacitete za smještaj djece, zaključuju. Dosta im je, kažu, da moljakaju ili se sukobljavaju sa stručnim radnicima domova jer imaju dijete koje moraju smjestiti, a oni nemaju mjesta da ga prihvate.

TUŽNA OBLJETNICA Obećali su da će zbog smrti male Nikoll promijeniti sustav. Nakon godine dana sve je isto

“Svi mi se osjećamo neugodno i nemoćno, a oni koji su do toga doveli sa strane statiraju i promatraju”, zaključuju u Koprivnici. Zamolbu za premještaj napisali su i djelatnici istog odjela Centra za socijalnu skrb Zagreb - podružnica Peščenica, koji navode da su “nerazmjerno izloženi svakoj vrsti pritiska koji se s vremenom dodatno pojačava, pa je atmosfera u kojoj rade postala prijeteća po svakog od njih na profesionalnoj i osobnoj razini”. Ističu da “obavljanje ovako osjetljivog posla dodatno otežava činjenica što im nadležno Ministarstvo pripisuje krivnju za propuste u radu, a pritom im ne osigurava minimalne uvjete za redovno postupanje i neometan rad”. Pismom im se pridružila i podružnica Novi Zagreb, čiji stručni radnici Odjela za djecu, mlade i obitelj podržavaju zahtjev za premještajem kolega na Peščenici i kažu kako je lani jedan njihov socijalni radnik radio s, u prosjeku, 150 obitelji, što nadilazi normu

Moljakanje i svađanje

Posvojenje čeka 212 djece s ispunjenim preduvjetima. Neka djeca su u domu i pet godina, što je nedopustivo. Država zatvara domove, a socijalni radnici moljakaju da se djecu nekamo smjesti, ali nemaju kud.