Suradnici: 'Fra Linić treba biti svetac, pomaže nam s neba...'

Hrvatska ima tri sveca, a u bliskoj budućnosti mogla bi dobiti još jednog. Doduše, proces proglašenja svetim ide sporo, ali čuda koja se navodno događaju po zagovoru fra Zvjezdana Linića, koji je 7. prosinca 2013. napustio ovaj svijet, mogla bi taj proces znatno ubrzati.

U Kući susreta Tabor u Samoboru, koju je fra Zvjezdan utemeljio, često pristižu svjedočanstva o uslišanim ozdravljenjima ili dobivanju posla po njegovu zagovoru.

- Za sada imamo 30 prikupljenih svjedočanstava o čudima nakon molitve fra Zvjezdanu. Ljudi su posvjedočili kako su ozdravili, dobili posao, ali i da su prestale svađe u obitelji. Sva ta svjedočanstva čuvamo - rekao je fra Ivan Matić, koji je nakon smrti fra Zvjezdana Linića nastavio njegov rad u Kući susreta Tabor.

'Bio sam uz fra Zvjezdana u trenucima njegove smrti'

Ističe kako ljudi redovito obilaze i njegov grob, mole se, a nastavljena je i duhovna obnova u Kući susreta. Uz fra Zvjezdanovu smrt veže se fama svetosti, gotovo slično kao što je to bilo i s papom Ivanom Pavlom II. Obojica su bili jednostavni, nesebični, posvetili su cijeli svoj život bolesnima, nesretnima...

I dok su na Trgu svetog Petra u Vatikanu poslije smrti Ivana Pavla II. vjernici vikali: “Santo subito”, tako su i okupljeni u Taboru nakon smrti fra Zvjezdana Linića uglas uzviknuli: “Umro je svetac”. Mnogi su, naime, već za života fra Zvjezdana doživjeli ozdravljenja ili neka druga čuda na njegovim seminarima.

- Ima jako puno ljudi koji su ozdravili i za njegova života, doživjeli duboku promjenu i započeli jedan drugi život zahvaljujući njegovoj ljubavi - kaže fra Ivan Matić, koji je fra Zvjezdana Linića upoznao 90-ih godina u samostanu na Kaptolu.

Tomislav Miletić/Pixsell  Mnogi poznati su kod fra Zvjezdana išli na duhovnu obnovu

U njemu je tada vidio posebnog svećenika koji mu je postao uzor.

Njihovi životni putevi puno su se puta isprepletali, pa je tako fra Ivan Matić, kad je fra Zvjezdan osnovao Kuću susreta Tabor u Samoboru, preuzeo njegov pastoral na Kaptolu.

- Nakon što je 16 godina vodio Tabor, ponovno smo se na istim mjestima našli u travnju prošle godine kad sam se vratio iz Rima. Od srpnja prošle godine postavljen sam i u službu u Taboru da budem uz fra Zvjezdana u njegovoj bolesti - kaže fra Ivan koji je uz fra Zvjezdana bio do smrti. Bolest je, kaže, bila teška i brzo je napredovala, ali je on uvijek bio raspoložen.

I kad zbog bolesti nije mogao govoriti, molio je

Potpuno se, kaže, predao Bogu te kroz taj način života i bolesti propovijedao je kako treba prihvatiti bolest. Sudjelovao je i u duhovnim obnovama, a kad više nije mogao govoriti, svejedno je molio za druge ljude.

Posljednjih mjesec i pol dana proveo je u krevetu, kaže fra Ivan koji je uz njega bio i u samom činu smrti.

O fra Zvjezdanu je za 24sata prvi put progovorio i njegov veliki prijatelj Stjepan Lice. Sjeća se da ga je bolest zbunila, ali ne i obeshrabrila. I nadalje je pun volje i predanosti razmišljao o tome kako će ispuniti obveze.

Robert Anić/Pixsell Nije ga zanimala nečija vjera, nacija, niti društvena pozicija

- Nastavio je služiti i kad je posve onemoćao. Služio je i jedva pokretan, pa i nepokretan te bezglasan. Bolest je prihvatio smjerno, nije pretjerano reći - sa sinovskom ljubavlju, potpuno raspoloživ Božjoj volji - kaže Stjepan Lice, koji je napisao i najdetaljniji životopis možda budućeg hrvatskog sveca.

Klonio se svake podjele, osobito među onima koje povezuje isto Evanđelje. Kad su se u počecima Domovinskoga rata širile svakakve misli, hrabro je i jasno u emisiji ‘Duhovna misao’ na Hrvatskom radiju rekao da nas ne dijeli vjera, nego nevjera. Tekst te njegove duhovne misli ubrzo je, zauzimanjem pravoslavnoga svećenika Jovana Nikolića, objavljen i u Glasu Koncila, otkriva jednu od nepoznanica u životu fra Linića njegov prijatelj Stjepan Lice dodajući kako je ljude upućivao da vjeru žive hrabro, ali ne mimo svijeta, kamoli protiv svijeta.

Poticao je druge da talente koje imaju daruju svijetu

Premda je, nastavlja, u svemu isticao duhovno, materijalno nije smatrao manje vrijednim.

- Pamtim kako je svojedobno u jednoj propovijedi s naglašenim žarom rekao da bi Isus - da danas prolazi zemljom - u svojim prispodobama iznosio slike iz današnjeg svijeta, služio se prizorima i detaljima s naših gradskih ulica - objašnjava Stjepan Lice. Malo je poznato i to kako je fra Zvjezdan posebno volio organizirati hodočašća, posebno ona u Asiz.

Svake je godine predvodio hodočašće.

- Nikad se nije umorio poticati braću i sestre da se uključuju u živote jedni drugih te da - na sve dostupne im načine - pomažu drugima u životnim potrebama - kaže Lice te dodaje kako bi fra Zvjezdan poticao svakoga tko ima neki talent da u skladu s njim služi zajednici, bratstvu. Ne da se po njemu ističe, nego da darovano daruje i drugima. Sam je, pak, nastavlja uvijek bio dostupan svima. Čekao je, ističe, potrebite ispovijedi i duhovne okrepe - govori Lice. 

Kako je potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo puno odraslih koji su htjeli primiti sakramente kršćanske inicijacije, okupio je oko sebe puno suradnika, najviše članova Franjevačkoga svjetovnog reda - koji su sudjelovali u njihovih pripravi za primanje sakramenata.

- U njemu je kroz sve godine njegova života uvijek bilo živo nešto dječačko, bezazleno i radoznalo, svježe i radosno. Bio je vedar, šaljiv, i nije se ustručavao šaliti i na svoj račun. Nikad ga nisam čuo da je ikad o nekome rekao ijednu nelijepu riječ. Uvijek je iznova predanošću i požrtvovnošću nadjačavao sve loše. Za sebe je ostavljao tek mrvice vremena - kaže Lice ističući da je znao ostati i začuđen, zbunjen mlakošću onih koji se pozivaju na Boga.

Njemu je, naime, Božji govor u svemu bio razgovijetan. I nikad nije pomislio da je u svojoj službi učinio dovoljno. Mnogi su mu, mnoge obitelji, zahvalni za njegovu uključenost u njihove živote. Među njima smo - zapisujem to s osobitom zahvalnošću - i moja obitelj i ja. Od naših prvih susreta među nama se razvilo osobito poštovanje i prijateljstvo i - nije pretjerano reći - bratska povezanost. Značajno je utjecao na našu osobnu, bračnu i obiteljsku duhovnost. Jednom zgodom sam rekao da je franjevaštvo dalo lik mojem, našem kršćanstvu. Fra Zvjezdanov doprinos u tome - svećenički, ljudski i prijateljski - je nemjerljiv. 

Privatni arhiv  Dijele prezime, no nisu rodbinski vezani

'Na mene je djelovao sveto već tijekom života'

Uistinu, ne mogu ga spomenuti, a da ga ne spomenem sa zahvalnošću koju ne umijem dovoljno izreći - završava Stjepan Lice svoju iscrpnu ispovijest o prijateljstvu s čovjekom kojega su mnogi još tijekom života smatrali svetim. 

Svjetovno ime mu je Vjekoslav, a rođen je 1. veljače 1941. godine. Bio je mirno, tiho i skromno dijete, no odskakao je inteligencijom. Čitati je naučio sam, i to već s četiri godine, no isprva je čitao naopako. Slavić, kako su ga od milja zvali, bio je jako dobar u šahu, no to nije bilo ništa čudno - u njihovoj obitelji su se vječito igrale društvene igre - od šaha i kartanja pa do rješavanja križaljki, koje je posebno voljela njihova majka. 

Privatni arhiv Majci je kao dječak rekao da će biti svećenik

S braćom se igrao mise i već kao pučkoškolac je govorio da će biti svećenik. Obitelj je bila pobožna pa nikome nije bilo čudno što je svećenstvo kasnije izabrao za svoj poziv. Školovao se kod franjevaca. Cijeli život njegovao je svoju skromnost pa mu je do kraja najdraže jelo bila palenta s kuhanim krumpirom i grobnički sir te jednostavan kolač balzamača, koji se radio od žutog brašna, a između biskvita je namazan domaćim pekmezom.

Željko Lukunić/Pixsell Tisuće na pogrebu: 7. siječnja 2013. napustio je ovaj svijet

Izbor Stjepana Licea: Najdraže misli fra Zvjezdana

Stvoreni smo na sliku Božju. U početku bijaše Riječ. I Riječ je tijelom postala. I tako se nižu objavljene istine o nama, našem iskonu i našem cilju. A nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože. Uvir svih naših čežnji i nadanja, ispunjenje našega srca i vrhunac kojem teži naša ljubav: sve je u Bogu. 

A Bog je opet tako blizu. To nam je objavio po Sinu svome, to nam objavljuje svakoga dan u bližnjima, to nam objavljuje neprestano po svekolikom stvorenju. Isus bi dodao: “Tko ima uši da čuje, neka čuje; tko ima oči da gleda, neka vidi!”.

Sjećam se jednog davnog ponedjeljka iz mojega djetinjstva. Dosta rano krenuo sam u školu kako bih iz udaljenog mjesta stigao na vrijeme. Putem sam pretekao jednog odraslog susjeda koji je vjerojatno za sobom imao burnu noć i nije bio dovoljno ispavan. Poželio sam mu dobro jutro i iz pristojnosti upitao kako je, kako se osjeća. On mi je odgovorio da bi u ovom času najviše volio kad bi mogao samoga sebe sresti kako se vraća kući s posla da se naspava. Zapamtio sam tu njegovu želju i često je poslije dozivao u sjećanje. Mislim da je time i ne sluteći rekao jednu duboku potrebu svakoga čovjeka.

Vjernost je posebno vezana i uz osobne ljudske odnose. Prijateljstvo se temelji na vjernosti. Ljudi se prepoznaju, zavole, sprijatelje. Sklope određeni savez prijateljstva, neki čak i uz vidljive znakove društvenih obreda. Sve izgleda kao da će vječno trajati. No već kod prvih razočaranja, kod boljeg upoznavanja osobe koje smo zavoljeli, sve što je bilo prije pada u vodu. Pada i čovjek, jer nije sposoban prihvatiti prijatelja kad otkrije da nije savršen, ali ipak ima srce i spreman je na hod u tom zajedništvu koje obogaćuje.

Ponajmanje razumijem različita koaliranja političkih stranaka. I tu se vrše kojekakve procjene političkih interesa, kupovine birača, a najmanje je važna vjernost stanovitim idealima zbog kojih je neka stranka nastala.

Mislim da nam je svima potrebno češće i dublje iskustvo susretanja sebe, susreta u kojem ćemo u određenom času i na određenome mjestu biti potpuno smireni i autentični. To su trenuci duboke istine. Za izgubljenog sina Isus je rekao da je u jednom času ‘došao k sebi’. Taj trenutak je bio blagoslovljen. On je u tom času spoznao istinu o samome sebi, prepoznao se i u odnosu prema vlastitom Ocu koga je duboko povrijedio. Jednako tako otkrio je duboku istinu i u odnosu na Boga. A sve upravo zato i upravo u onom času kad je ‘došao k sebi’.

Ponekad se čini da pred poplavom materijalizma i hedonizma devalviraju mnoge krjeposti koje su temelj društva i međuljudskih odnosa. Danas se sve manje cijeni krjepost vjernosti, a praktičnost i interes nameću se u prvi plan. Često se priča o stalnim prelascima nogometaša u klubove gdje će im se više platiti i gdje će se bolje osigurati za budućnost, kao da je postalo pravilo da oni kroz par godina aktivnog igranja moraju zaraditi dovoljno za cijeli život. Nije više važna ljubav i oduševljenje kojim je netko krenuo aktivno trenirati u klubu u kojem je našao svoje mjesto, svoje prijatelje, svoje ideale.