Supruga Stjepana Đurekovića danas živi u potpunoj izolaciji

Gizela Đureković (83), udovica Stjepana Đurekovića kojeg su u srpnju 1983. godine u Njemačkoj ubili agenti jugoslavenskih tajnih službi, danas onemoćala i narušena zdravlja živi u stanu u Zagrebu u kojem joj pomažu redovnice. Zagrebački odvjetnik Siniša Pavlović zastupa njezine interese kao žrtve pred sudovima u Hrvatskoj i Njemačkoj, štiteći je pritom od uznemirivanja.

 - Gospođi Gizeli su 83 godine. Punu 31 godinu traje ova cijela priča. Njezin je suprug Stjepan Đureković ubijen 1983. godine. Damir Đureković, njihov jedini sin, ubijen je 1987. godine. Gizela je prošla svašta, od 1982., kada je Đureković otišao van, pa do 1990. To su bili svakodnevni i svakonoćni obavještajni razgovori, pretresi, prisluškivanja telefona, praćenja, poruke preko prijatelja, poruke neprijatelja, prijetnje... Sada, kada nakon 31 godine netko napokon nešto i pokrene, nakon što svi kažu nismo radili ništa, upravo ta činjenica da nitko nije radio ništa koristi se kao razlog da se i dalje ne radi ništa. To je dodatno razdire - kaže odvjetnik Pavlović. Nakon što je prodala kuću roditelja Đurekovićeva udovica Gizela je kupila je stan u kojem živi već 15 godina.

Gizelu njeguje redovnica jer je u lošem stanju

Dodatni izvori prihoda su joj, kako doznajemo, razlika između prodaje roditeljske kuće i stana, i to je način na koji preživljava. Gizela živi suprotno onome što se uporno plasira u javnost. Koliko znamo, a znamo mnogo, Stjepan Đureković nije iz Ine ukrao nijednog centa. 

- Gospođa Gizela živi i od svoje mirovine koju je zaradila u Ini. Sve dalje od toga, sve ove spekulacije da je ukrao brod nafte, pa tri broda nafte, kupovao eksploziv, obučavao teroriste, sinu kupio diskoklub, sve su to laži.... I vi i ja sigurno čitamo komentare poput: ’Lako je njoj, ona gricka milijune i baš je briga’. Danas može svatko pljunuti, a vi se možete brisati do besvijesti. Mi nju pokušavamo zaštititi od kontakata s novinarima i zato smo je na neki način ogradili zidom. Sa svojim godinama i zdravstvenim stanjem ona nije dobro. Koliko god može, trudi se ne pratiti medije jer svakodnevno imate sliku mrtvog Đurekovića u krvi i na televiziji i u novinama. Nikome normalnom to nije lako gledati i kada to nije netko vaš, kamoli kada jest - govori odvjetnik. Odvjetnik Siniša Pavlović kaže da su slučaju Đureković njegova klijentica Gizela Đureković pred sudovima u Hrvatskoj i Njemačkoj ima status žrtve. Gizelin odvjetnik detaljno nam pojašnjava i pravne zavrzlame, ne ulazeći u političke, o neizručenju Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu koje ga sumnjiči za umiješanost u Đurekovićevu likvidaciju. Uložene žalbe na neizručenje Mustača Njemačkoj tek su ovog ponedjeljka stigle na Vrhovni sud. Gledano s pravne strane, u ovoj je priči osnovni problem neshvatljivo ponašanje Državnog odvjetništva u Velikoj Gorici. Obrazloženje da je nastupila zastara je nešto što je nevjerojatno. Otprilike su rekli ovako: dok smo u predmetu Perkovića nešto i poduzimali, ovdje nismo radili ništa. Znači netko kome je posao da progoni i istražuje zločin priznaje da 31 godinu nije napravio apsolutno ništa i onda to svoje nepostupanje koristi kao argument da tog čovjeka ne treba izručiti. Sud prihvaća takav stav i donosi odluku da se Mustač neće predati Njemačkoj i sada Državno odvjetništvo umjesto da se protiv takve odluke žali, odlučuje da se neće žaliti na takvu odluku - pojašnjava odvjetnik Pavlović.

Pravna bitka traje već nekoliko desetljeća

Državno odvjetništvo u slučaju Mustač ima zadaću da zastupa Njemačku i žrtvu. Ako žrtva nije živa, onda je to obitelj žrtve. Iz toga ide naše pravo kao žrtve koje nam zakon priznaje i u HR i u Njemačkoj. Kada se odlučivalo o Mustačevu izručenju, i ne znajući što će se dogoditi odlazimo u velikogorički sud, tražimo uvid u spis. U tom trenutku odluka protiv koje se trebate žaliti uopće nije objavljena. Odlučeno je da ga se ne preda. Sud nam ipak dopušta da vidimo spis, što je vrlo zanimljivo u svjetlu kasnijih događaja kada nam kažu da nismo stranka u postupku - govori odvjetnik. 

U svom obrazloženju velikogorički sud kaže, kako se u Mustačevu slučaju odlučivalo o odbijanju ili odobravanju europskog uhidbenog naloga, a ne o utvrđivanju odgovornosti. Znači, oni kažu: ‘Mi s vama nemamo što razgovarati jer vi tom postupku ne pripadate’. Kada nam treba priznati status stranke, pripovijeda odvjetnik, on nam se ne priznaje pozivom na ZKP i Zakon o pravosudnoj suradnji, a kada se odlučuje o tome onda ZKP igra. Da se nisu žalili, slučaj Mustač bi već bio okončan. Znači, od početka imate Državno odvjetništvo koje završava spis tako da kaže ovaj čovjek je slobodan. To je ono što mi cijelo vrijeme i govorimo, ljudi, vi zastupate Njemačku. Zakon kaže da u postupku predaje prema europskom uhidbenom nalogu zemlju izdavanja, to je u ovom slučaju Njemačka, zastupa DORH. Ne bismo uopće nikako u ovom slučaju intervenirali da je DORH radio svoj posao. To je posao odvjetništva.

Ili zastara ili nova ili drukčija odluka suda

Onog trena kada smo vidjeli da stvari ne idu kako treba, jednostavno smo morali intervenirati jer posljedica takvog postupanja DORH-a bila bi da bi to rješenje u Velikoj Gorici postalo pravomoćno. Pravomoćnost znači, posebno zbog obrazloženja u kojem stoji da je sud utvrdio da je nastupila zastara, što isto tako nije točno. Nikada više ne bi mogao odgovarati za ovo što mu se stavlja na teret. Vrhovni sud mora odlučiti o tome jesmo li mi netko tko smije podnijeti žalbu. Ako odluči da nismo, stvar je gotova i Mustač je slobodan. Još se može dogoditi da Vrhovni sud prema našoj žalbi odluči i Mustač bi se, ako se udovolji našoj žalbi, mogao izručiti Njemačkoj. Unutar 60 dana mora sve biti gotovo, uključujući i izručenje. Novčana odšteta je zadnja stvar u ovom slučaju. Prva stvar na koju žrtva ima pravo je da dozna istinu, da se provede efikasna istraga, da se počinitelja nađe i da ga se, ako mu se dokaže krivnja, kazni. EU ima propise koji sve ovo objašnjavaju. Đurekovići, Gisela i Stjepan, još su ‘70-ih povrh lučice u Vantačićima na otoku Krku sagradili kuću na parceli od 800 četvornih metara. Oni koji ih poznaju, kažu, da su među mještanima bili omiljeni. Među mještanima ima i onih koji kažu da je zahvaljujući Đurekoviću u blizini sagrađena Inina benzinska crpka. Josip Ljutić (54) iz Milčetića s otoka Krka kaže da su Đurekovići od njegova oca kupili zemljište za kuću nakon čega su se sprijateljili. Poznavao je, kaže i pokojnog Stjepana i suprugu.

 - Sjećam se da je Stjepan bio veseljak, šarmantan, druželjubiv, širokogrudan čovjek iz susjedstva bez trunke ega. Moj tata je bio baš prijatelj s njim - prisjeća se Josip.

Đurekovićeva udovica je godinama u Vantačićima provodila gotovo cijelo proljeće i ljeto. Tamo gdje je bila uvijek je bila pozitivna atmosfera.

Lani su je časne dovele po neke osobne stvari na Krk

Jako je bila blagonaklona svima, nikoga nije osuđivala. Nisam kod nje nikad i nigdje primijetio mržnju. Sjećam se njezinih riječi kako bi danas svi bili robovi da nije bilo takvih kao što je on, i to je ono najsnažnije od svega što me se dojmilo kod nje. Emocije je pokazivala, ali ne previše. Tek kada bi se spomenulo pokojnog sina, e to je bilo najbolnije u cijeloj priči. Čeprkanje po tim ranama zna biti bolno - pun je Josip lijepih riječi o Đurekovićevoj udovici Gizeli. Gizelu Đureković susjedi su posljednji put vidjeli lani kada je u pratnji časnih sestara došla po neke stvari u kuću u Vantačićima.