Suprug joj nestao: Želim svog dragog Petra nazad, pomozite

Ivka Mihaljević (73) iz Antina za Petra se udala 1960. godine. Tada je imala svega 16 godina, no brak im, je kaže, bio prekrasan.

Živjeli su u ljubavi i slozi a tako su odgajali i četiri sina: Vladu (54), blizance Stjepana i Adama (50), te Zlatka (49). Petar je bio izučeni majstor i radio u Osijeku, potom u Vinkovcima. Što bi očima vidio, umio je rukama izraditi. A onda je ‘91. rat uništio njihove živote.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Supruga Petra zadnji puta sam vidjela 29.09. 1991. kada je palo naše selo Antin.

Zadnje suprugove riječi

U njega su ušli naoružani četnici i odvajali žene od muškaraca. Sinovi su mi bili na ratištu, a zadnje suprugove riječi bile su: Ne boj se, svi ćemo se mi vratiti. A eto, nema ga do dana današnjeg – s uzdahom priča Ivka. Došavši u Veliku Goricu kao prognanica, obilazila je vrata svih institucija, no nikakvu službenu informaciju o suprugu nikada nije dobila.

- Kontaktirala sam Crveni križ čim su krenule razmjene, i nije bilo razmjene na kojoj nisam bila. Nosila sam Petrovu sliku, gušila se u plaču, ispitivala je li ga netko vidio. Uvijek sam dobivala isti odgovor- da ga nitko nije vidio. Pisala sam čak i poznanicima Srbima znaju li sudbinu mog muža. No tko ga je odveo i kako, nikada nisam saznala- kroz suze govori Ivka. Priznaje da joj je život bio jako težak. Brinula se i skrbila za svoje sinove nastojeći im biti i majka i otac. Slomljena srca u grčevitu traženju nestalog supruga, Ivka 2000. godine doživljava još jednu veliku tragediju. Sin Stjepan umro je od moždanog udara i to 10 dana prije no što mu se rodila kćerkica Marijeta.

- On nikada nije bio bolestan. Skinuo se iz vojske 2000. i zaposlio kao kondukter. Koji mjesec kasnije, samo ga je zaboljela glava, završio je u bolnici i nakon sedam dana umro – plače Ivka. Često odlazi na grob sina u Osijeku i tada, kaže, sjedne na mramornu ploču i priča s njim. Priznaje da joj je jako teško i da bi željela da se njezin suprug nađe. Da ne mora paliti svijeće pred nekim spomenicima ili na sinovom grobu.

Užasna bol

Iako uživam u svoje četiri unučice, te sinovima, ja se često sakrijem i plačem, rekla nam je Ivka.

"Nemam gdje kleknuti"

- Upalim svijeću, platim i misu, ali nemam gdje kleknuti i pomoliti se. Mislim da su ga četnici mučili i ubili - pripovijeda Ivka. Preko zime je na zagrebačkoj adresi, no čim granu prve zrake sunca, Ivka odlazi u svoju kuću u Antinu. Iako je bila razrušena, uspjela ju je obnoviti, a kad je tamo osjeća supruga i sina.

Život u neznanju

- Znam da moj muž osjeća da nije zaboravljen. I da ga i dalje tražim. Ali, ne razumijem samo te ljude koji su naudili njemu i mnogima drugima, zar ih ne peče savjest što nikome nisu ispričali istinu? Ne osjećam nikakvu mržnju. Kada bi netko od Srba došao i rekao mi gdje su kosti moga supruga ja bih mu rekla: Hvala, neka te Bog blagoslovi. A ovako, mogu samo i dalje nagađati i živjeti u neznaju – kaže Ivka.