Barica Petanjek (86) ustaje u 5, sjeda na bicikl i u 8 je već u Crvenom križu gdje volontira. ‘Ne trebam ni jesti, samo neki kolačić’, kaže hrabra žena
Super Barica ponos je Crvenog križa: I sa 86 godina pomaže, kosi, cijepa drva, štiha vrtove...
Hajmo, Barek!, čuo se samo glas žene koja je pozvala kolegicu volonterku i druge članove dugoselskog Crvenog križa da počnu s poslom. Ispred njihova prostora prošle je srijede stigao dostavni auto s kutijama punim hrane i drugih potrepština. Trebalo ih je unijeti u zgradu ispred koje je već čekalo najmanje 10-ak ljudi koji su trebali pomoć. Došli su po donaciju odjeće, a potrebe su, kažu nam, sve veće.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Najveće kutije iz automobila počela je vaditi najstarija među njima, Barica Petanjek, koja ni s navršenih 86 godina ne zna za odmor. Uzalud su joj kolegice govorile da uzme neke lakše, manje, no nije se dala. Zna da može i to pokazuje. I s teretom u rukama uz stube se penjala kao da joj je 40, ma 50 godina manje.
- To vam je naša Barica - sve je što su nam na to mogli uz osmijeh reći u Crvenom križu.
Ta samo naizgled krhka ženica već više od 30 godina volontira u gradskom društvu te organizacije. Iza nje je na tisuće akcija.
Nema dana kad ne pomaže, a i krv je donirala 52 puta. U godinama je sad pa joj, kaže, više ne daju. Energije ima puno, kaže, ne zna ni sama otkud joj.
Cijeli život radi
- U Crveni križ sam prvi put došla prije više od 30 godina, i to po pomoć. Dijelili su hranu i odjeću, i tako smo se upoznali. Ja sam od rođenja u Dugom Selu, imala sam osmero djece, a dvoje su, nažalost, preminuli - prisjetila se Barica tužne i ne tako lijepe prošlosti.
No teška situacija nikad je nije pobijedila i nadvladala. Zdravlje ju je dobro služilo i kako bi zaradila za obitelj, radila je najteže poslove u okolici. I danas, jer joj je mirovina mala, pomaže drugima da ima za život.
- Do mirovine sam radila u ciglani, pilani, voćnjaku i ekonomiji u Božjakovini. Najteže mi je bilo na ciglani, gdje sam slagala cigle, i to 17 godina. U mirovini sam od 1987., no svaki dan nešto radim. Tražim ga 'po selu' - priča Barica, kojoj dan započinje oko 5 sati.
Tad ustaje, tušira se i pije kavu. Nakon jutarnje rutine sjeda na bicikl i tri kilometra vozi do prostora Crvenog križa, gdje preuzima dnevne zadatke.
- Pomažem kod vađenja krvi, cijepam drva, slažem ih, kosim, štiham ljudima, hranim pse i mačke, spašavam životinje... Ako nemam što raditi, uvijek mi šefice nešto daju - smije se Barica dok sjedi kraj "nadređene" Darinke Remenar (58), voditeljice socijalnih aktivnosti tog ogranka. Ona pak kaže da se trude štedjeti je.
'Štede me, ali ne slušam'
- Štede me, štede, samo neću ja slušati. Kaže šefica: 'Ja ću, nemoj ti'. A ja njoj uzmem iz ruke i odem. Radit ću dokle god mogu - smije vesela Barica.
Drugima je, pričaju nam, dovoljno nju vidjeti kako bi zaboravili na umor i našli snage odraditi sve.
- Barica nam uvijek da vjetar u leđa. Dobijemo uz nju duplo više energije. Tiha je i samozatajna, no nema posla koji ne može odraditi. Nije joj bitno hoće li nešto jesti, samo da ima nekih kolačića. Voli slatko - kaže nam Darinka, koja na Baricu gleda kao na drugu majku.
Njezina je preminula nakon duge i teške bolesti.
- Ona je stalno uz mene. I kad idemo raditi i kad moram nešto privatno obaviti. Vikendom je kod mene, vozim je liječnicima jer je u zadnje vrijeme muči staračka mrena. Trebali bi joj operirati barem jedno oko, da do Božića može bolje vidjeti - priča Darinka.
Veseli to i Baricu koja kaže kako će tako bolje vidjeti program s pjesmama na jednoj lokalnoj televiziji. To je, kaže, jedino što gleda.
Baričin trud i rad u studenome su napokon prepoznale i gradske vlasti, koje su joj na nominaciju Radio Martina dale Zahvalnicu Grada Dugog Sela za doprinos u humanitarnom i volonterskom radu. Uručili su je na svečanom prijemu, uz cvijeće.
- Presretna sam na zahvalnici. Hvala svima koji su mi to omogućili - skromno kaže Barica.