Majke mi drage volila bih da ne objavljuju ovakve vijesti. Ja nemogu sebi doć po mjesec dana. Bog neka im je na pomoći, miško maleni. Strašno....
sandokan_zauvijek
02.3.2015.
ti si onda kao ja...isto me takve bolne vijesti dokusure na dulje vrijeme...još i pamtim imena stradalih i godinama nakon nesreće si razmišljam da li je obitelj
koja je to doživjela dobro, da li su krenuli dalje...ja vjerojatno za većinu spadam u nenormalne, ali ne mogu si pomoći koliko me tuga prožme i koliko osjećam to ko da poznajem ljude...prestrašno, ne znam utjehe više nikome dati...
Prikaži još ↓
mu
muffi
02.3.2015.
ja sam si već 1000 puta rakla da neću otvarat vijesti, jer teško podnosim tragedije.većinom samo pročitam naslov, ali ne otvaram članak. za ovu tragediju sam na
žalost čula prije dva dana. prijateljica majke ovog djeteta se javila na tv i pitala za savjet kako joj pomoći, da se jako boji za nju, da si nešto ne napravi.
Prikaži još ↓
sandokan_zauvijek
02.3.2015.
prestrašno, sad sam tek u komi...sirota žena, majka...ljudi...sudbina...gle, po meni je utjeha u tome da je tako moralo biti...moraju se svi zajedno držati, cij
ela obitelj, jer svakome i uvijek se može dogoditi nešto, uvijek i svakome...možeš paziti koliko hoćeš i bdjeti i strepiti i ne strepiti, ak je nešto suđeno dogodit će se...neki viši razlog mora postojati...svemirski, Božji, čiji god...možda je ovaj mali anđeo trebao otići da se neke teže i veće bolesti i patnje riješi, a možda i zato da otvori put novom biću, da se rodi novo dijete...znam, sve to zvuči bez veze...ali, kada je mojoj prijateljici poginuo sin sa 17 godina ja sam se toliko molila dragom Bogu da rodi, da novo biće da smisao gubitku...i kad je ostala trudna i rodila curicu toliko mi je iznenada imalo smisla nekakvog izgubiti sina s kojim se je slagala i telepatski, koliko su bliski bili...naravno da joj je i dalje teško i da ima dana kada se pita čemu sve, ali opet...jednog dana možda će znati...treba proći vremena i vremena, bol ostaje, ali mora se ići dalje, mora...a inače, svaka smrt je glupa, osim one kad s 93 godine od starosti onemoćaš i zaspiš...to bih svima željela...ali ne ide tako...rađamo se i umiremo i boli kad ode voljena osoba, a zapravo ona nikad ne ode, uvijek je i bit će uz nas
Prikaži još ↓
An
Ani4pištolja
02.3.2015.
sandokan zauvijek, hvala na komentaru. Danas je 19 mjeseci kako sam izgubila sina u prometnoj nesreći, boli to jako...nesnosno. Majka ne može zaboraviti niti na
tren. Ne znam pojasniti neke stvari, vjernica sam. Znam samo da on za mene nije mrtav, ja to ne mogu prihvatiti...ja samo živim za dan kada ću poći k njemu. Taj mladić je duhovno prisutan u mom životu, bio je jako emotivno vezan za mene i mrzio suzu u mom oku. Kad god posrnem pod teretom svoga križa on se pojavljuje u mojim mislima i viče: "Ajde mama, ti to možeš, ja poznam svoju mamu." I tako do novog pada. Ne želim nikada nikome da osjeti ovo, ali znam da se svaki dan ugasi nečiji mladi, mlađahni život. Za mene nebo tajnu krije.
Prikaži još ↓
sandokan_zauvijek
02.3.2015.
iskreno i jako mi je žao zbog boli prestrašne koju si doživjela. Nažalost, stalno čujemo crne vijesti, gase se mladi životi, rekli bismo, bezveze. Sada bi netko
rekao a što starijih nam nije žao. Žao nam je svih, ali mladi, djeca, pogotovo kada odu prije roditelja, to je nastrašnija bol. Jednostavno izgubiti dijete je strašno. Moj otac je umro od infarkta s 44 godine, ali njegovoj majci, mojoj baki je bilo strašno, a opet, ostali smo mi, njeni unuci. Moja prijateljica se bori s osjećajima još uvijek i cijeli život hoće, 10 godina je prošlo od stradanja sina njenog, ali stalno joj kažem možda ga je sačuvao dragi Bog od nekog milion puta goreg užasa, a tih 17 godina što je bio s tobom, oplemenio je tvoj život zauvijek. Ljudi smo, ne znamo puteve Božje, koji plan je za nas, svaki dan se molim da mi pokaže i kaže što da radim, kad ja tako jako osjećam tuđu patnju, pa, moglo bi se reči nauštrb mojeg sina. Naime, svojim osjećajima ga gušim, ali ne mogu si pomoći. I strepim. Jedno znam, tvoj sin, kao i sin moje prijateljice, kao i bilo čiji drugi sin ili kćer, ne bi željeli i ne žele da se plače i pati za njima. Tada je i njima teško. Oni su tu, iako ih ne vidimo. Svog tatu susrećem u snovima i u preskazanjima. Materijalisti to ne mogu shvatiti, a niti ne moraju. Teško je živjeti, teško, ali mora se, imamo put, moramo ga naći, ako nemamo, pa makar i sa 70 godina. Da li je tvoj sin bio jedinac? Znam da živiš za dan kada ćete ponovno biti zajedno, tj.ne bojiš se odlaska, ali do tada nađi put. Dijeli zagrljaje i ljubav, primijeti drugo neko dijete, pomozi. Ja stalno imam želju grliti mlade i starije i reči im, sve će biti dobro. Svi ćemo jednom biti mirni od sviju briga i nereda.
Prikaži još ↓
An
Ani4pištolja
02.3.2015.
Nije bio jedinac, bio je srednji sin, ali sada vidim po svemu da je bio rođen da ode mlad. Ne mogu to sada opisati, bilo bi to predugo štivo. Bio je poseban, dr
ugačiji od braće...pun života, brige, pažnje, emocija i ljubavi. Ostavio je neizbrisiv trag u mom životu. 10.03. mu je rođendan, sjeti nas se taj dan. Pomoli se za njegovu dušu i majčinu snagu. Hvala ti unaprijed, jer znam da ćeš to učiniti. Neka te čuva dragi Bog, tebe i tvoju obitelj.
Prikaži još ↓
Dk
Deaktivirani korisnik
03.3.2015.
ja sam isto slab na djecu... još ako su zlostavljana kao onaj mali Smajo Ćesir... nisam spavao mjesec dana kada sam pročitao koje su mu grozote radili... žao mi
je maleckog
Prikaži još ↓
Dk
Deaktivirani korisnik
03.3.2015.
Crni Leptir- Ne recite da su umrli otišli, ne, oni su tu, samo ih mi ne vidimo...
An
Ani4pištolja
03.3.2015.
Glinac, možda je to krivi izraz "otišao", ja znam da je on tu negdje. Znam da je prisutan u svakom trenutku mog života, neopisiva je ta snaga koja nas veže.
sandokan_zauvijek
03.3.2015.
crni leptir-hoću, sjetit ću se...znači ribica je bio...iako nije s vjerom spojivo, ali moj otac je bio riba, osjećajan, svima na pomoći, ima nešto u stanju zvij
ezda na dan kada si rođen...uostalom Stvoritelj je stvorio svemir i zvijezde i nas...i sin moje prijateljice, dobar i povezan s majkom pa na nivou telepatije...tako sam i ja sa svojim sinom jedincem...strepim cijeli život za njega...sad sam se tek malo opustila...ali, ne može se izbjeći neizbježno...teško je, preteško, ali kažu da dobijemo križ koji možemo nositi...svi imamo neki križ...crni leptiru, nemoj u svojoj boli zapostaviti drugo dvoje djece...svi zapravo, cijela obitelj trebate biti složni, zajedno i puni ljubavi i anđeo koji vas sve s neba gleda će biti sretan...on ne bi želio da budete tužni...nikako ne...on je ovdje oko vas...i prepoznat ćete ga kroz neki zvuk, znak, osjećaj...samo dalje cijela obitelj treba ići...znam, svatko se s tugom nosi na svoj način i lako je meni pričati...ali, želim Vama da idete dalje, da se radujete i živite, da živite svaki novi dan sretno u spomen na dijete koje Vam je obogatilo život...bit će sve dobro
Prikaži još ↓
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu 24sata te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona .