Vlastimir je u Manjaču ušao s 90, izašao s 60 kg: 'Ni rođena majka me nije prepoznala'

Sad kad imam obitelj, predivnu suprugu Danijelu, kćer Milu (7) i sina Ivana (6), skidam kapu svima koji su se 1991. odvažili otići u rat. Ne znam bih li to mogao sad, ali sigurno znam da danas logor Manjaču ne bih preživio. Kad su me zarobili 1991., preživio sam samo zahvaljujući onome mladenačkom buntu i prkosu, visoko uzdignute glave priznaje nam Vlastimir Rac (54) iz Zagreba, jedan od prvih hrvatskih logoraša.

Kao pripadnik ZNG-a zarobljen je u Hrvatskoj Kostajnici nakon njezina pada 12. rujna 1991. te odveden u logor Manjača, u kojem je proveo 58 dana. Ušao je s gotovo 90 kilograma, izašao sa šezdesetak. Ni rođena ga majka nije prepoznala.

Vlastimir je djetinjstvo i mladost proveo u Bogdanovcima. U počecima agresije na Hrvatsku 1991. godine, tada 23-godišnji mladić, napustio je posao u Borovu, u kojem je radio šest godina, i u ožujku se priključio vukovarskoj policiji. Obuku je prošao u policijskoj postaji u Vinkovcima, a masakr redarstvenika u Borovu Selu duboko ga je pogodio jer su izginuli i neki od njegovih instruktora. Zakleo se sam sebi kako će učiniti sve da obrani svoju zemlju od nadolazećeg zla. Iako je situacija u Vukovaru bivala sve lošija, ondašnji načelnik Stipo Pole rekao je kako više neće trebati toliko policajaca u Vukovaru te ih usmjerio se jave u Zagreb.
- Potrpali smo se u četiri autobusa i u Pionirskom gradu zadužili uniforme ZNG-a i prošli obuku. Potom su nas poslali u Ilok, a zatim u kolovozu u Hrvatsku Kostajnicu. U autobusu nas je bilo 40, a imali smo samo sedam pušaka. Već pri dolasku imao sam neki loš osjećaj. Dolaskom u Kostajnicu, ispred pošte gdje je bilo zapovjedništvo i na nišanu s bosanske strane, pred mojim se očima odvijao pravi film - kako bi se jedan branitelj iskrcao, drugi koji je predao smjenu i vraćao se za Zagreb predao bi pušku onome koji je nema i ušao u autobus. Sve je bilo jezivo, smjena se odvijala pod minobacačkim napadom. Kad sam stao pod trijem ispred pošte, imao sam osjećaj da se iz Kostajnice neću vratiti u Zagreb i da to neće dobro završiti - prisjeća se Rac.

I, nažalost, osjećaj ga nije prevario. Ispočetka je s kumom Željkom Barunom, džipovima američke vojske koje su dobili, iz Dubice dovozio hranu u zapovjedništvo. No kako su iz Rosulja i Slabinja, sela s pretežno srpskim stanovništvom, sve jače i češće počeli otvarati vatru, put dostave hrane bio je prekinut.

- Kasnije smo saznali da je duž tog puta bilo raspoređeno topništvo i tenkovi i stvarno su nas stalno gađali. Kako je vrijeme odmicalo, shvaćali smo da će biti sve gore te smo dan prije pada odlučili ići u proboj. Dogovor je bio da grad napuste zapovjednici, jer se njima ništa ne smije dogoditi. No u tome nismo uspjeli jer je Kostajnica pala sljedeći dan, 12. rujna 1991. Tog dana išli smo na ispomoć kod crkve i počela je rafalna paljba. Kad sam poslije čuo kojim su snagama krenuli na nas, čudim se što smo uopće živi - govori nam Rac.

Motorolom ih je zapovjednik obavijestio da su predali grad. I tu im se srušio svijet.

- Bio sam prepun osjećaja: sramote, tuge, očaja. Samo sam se pitao kako ću pred ostale... Čovječe, pa predao sam se! Vraćali smo se s položaja i samo molio Boga da mi granata padne na glavu, samo da se ne moram predati. Vratili smo se u zapovjedništvo, neki su krenuli u proboj, a neki se nisu htjeli predati. JNA nam je dala rok do ponoći - kazali su da će nas do tada štititi. Odlučili smo izaći s ranjenicima i prije ponoći počeli njihovu evakuaciju.

Spavali na betonu

Četnici su bili na metar od nas. Samo smo čuli glasove tih domaćih Srba kako ispituju poznaje li netko nekoga. Ako bi ih prepoznali, izveli su ga i ubili. Mi smo s ranjenicima izašli zadnji. Morali smo prijeći most, koji su osvijetlili reflektorima. U jednom trenutku neki pijani četnik ispalio je rafal. Ispustili smo ranjenika i zalegli na most, čuli smo glasove: ‘Stani, gotovo je!’. Kad se sve smirilo, nastavili smo dalje. Preuzeli su ranjenika, a nas odveli na drugu stranu - prisjeća se Rac zadnjeg trenutka na slobodi prije odlaska u logor. Okruženi Srbima koji ih udaraju i psuju im ustašku mater, s rukama na leđima i pognute glave, hrvatski branitelji stali su sa strane. Kako su ih prozivali, tako je i Vlastimir Rac ponosno izgovorio svoje ime, a još ponosnije da dolazi iz Bogdanovaca.
- Nakon prepipavanja, ispitivanja i udaranja, odveli su nas u neku dvoranu. Jedan čuvar tražio je da pristupim. Uperio mi je kalašnjikov u glavu, repetirao i tražio da skinem jaknu. Iako je u meni sve kuhalo od bijesa, shvatio sam da je najpametnije da ga poslušam. Odvezli su nas u logor Manjača i smjestili u tri štale bez prozora i bez vrata. Baš je vrlo brzo naglo zahladilo. Spavali smo na betonu i isprva su nam dopustili da budemo u našim maskirnim odorama.

Za doručak batine i čaj

Nakon 10-ak dana dali su nam one tanke tenkovske kombinezone i cipele bez vezica. Ispočetka smo za doručak dobivali čaj i jednu paštetu ili mesni narezak na nas 10, a kad su logor preuzeli rezervisti, za doručak smo dobivali čaj i batine - svjedoči Rac.

Prvih 10-ak dana, kaže, čuvari se nisu snašli i nisu bili toliko agresivni. Pratili su situaciju da vide hoće li hrvatski zarobljenici dići pobunu ili početi bježati. No svima su se u pamćenje urezale riječi jednog njihovog pukovnika, kažu, normalnog Srbina, koji ih je upozorio da ne bježe.
- Znao je on sam doći kod nas u štalu, iako su mu čuvari govorili: ‘Nemojte da idete sami, ubit će vas ustaše, zaklat će vas’. A on bi samo smireno pitao: ‘Ma čime će me ubiti i zaklati? Ako mi se što desi, znate što morate napraviti’. Jednom prilikom nam je rekao: ‘Samo nemojte bježati. Ne znate tko živi na Manjači, žive će vas oderati. Nešto će vaše i naše vlade napraviti, samo nemojte bježati, vjerujte, nećete ostati živi’. Tjedan dana kasnije izveli su nas iz štale, postrojili nas i tad su logor preuzeli rezervisti.

Strahovao za majku i sestru

Taj njihov šef u maskirnoj odori tad nam je rekao da je taj pukovnik, koji nas je upozorio da ne bježimo, bio previše dobar s nama i da su ga morali ubiti te najavio da on preuzima dužnost. I tad je počela žestoka tortura - svjedoči Rac.

Nema tko nije bio na ispitivanju i tko nije dobio batina. Neki više, neki manje. Kad bi na nekom bojištu dobili po repu od HV-a, uredno su noću dolazili u štalu, izabrali desetero branitelja, izveli ih, prebili i vratili. Tako je i Rac došao na red.
- Izveli su me na ispitivanje i pitali odakle sam. Kad sam im rekao, pitao me: ‘Je li, ubijao si i klao po Vukovaru pa si sad ovdje došao?’. I što da kažem, kako da ja njemu objasnim da je to moja država. Onda nakon pametovanja on izađe, a uđu njegovi fajteri i ubiju Boga u tebi. U tom logoru, čak gore od gladi i batina, bila je obavijest jednog čuvara koji mu je rekao: ‘Vukovar ti je pao. Uskoro će doći ovde mnogi tvoji drugovi’. U tom trenutku osjećao sam se jadno, bojao se za majku, sestru i nećake, za sve hrvatske branitelje koji su branili Vukovar i Hrvatsku. Ubrzo nakon toga sam razmijenjen, 9. studenog 1991. Nismo vjerovali ni Liječnicima bez granica kad su stigli, bili smo skeptični i kad su nas stavili u autobuse. Razmjena je bila u Bosanskom Šamcu - jedan njihov, jedan naš - svjedoči Rac. Dolaskom u Zagreb, nije znao ništa o majci, sestri i nećacima. Bio je u Pionircu, iznimno tužan i zabrinut.
- Jednog dana ručali smo u menzi u Pionircu. Netko od kolega rekao mi je da mi je došla mama. Već je bila ušla u menzu i krenula kroz restoran vičući: ‘Vlastimire! Gdje je moj sin?’. Dotrčao sam do nje i rekao: ‘Mama, tu sam!’ Pogledala me i rekla: ‘Nisi ti moj sin!’ Kroz suze sam je uvjeravao da jesam, svjestan da me ne prepoznaje zbog brkova koje nisam mogao obrijati i onako mršavog. Kad sam je zagrlio i kad je shvatila tko sam, počela je neutješno plakati i ponavljati: ‘Sine moj, što su ti to napravili?’ E to me baš slomilo, a lomi me i danas kad se sjetim - priznaje ovaj hrabri čovjek i skreće pogled u stranu da ne primijetimo koliko ga neke stvari i danas bole.

Majka je vikala: ‘Ti nisi moj sin!’

Odoru HV-a ponosno je nosio do 2001. godine, kad je prisilno umirovljen. O logoru i logoraškim danima ne voli pričati, ali učestalo umiranje njegovih suboraca, pa i onih s kojima je dijelio mučne logorske dane, sve ga više potiču da neke stvari ne ostanu zaboravljene.
- Djeci naših branitelja želim poručiti neka budu ponosni na svoje očeve. Ništa mi loše nismo učinili, branili smo svoju zemlju najbolje što smo mogli i znali.

U Vukovaru mi je poginulo pet bratića. Nažalost, mnogi su život dali da bismo svi mi živjeli sretno i slobodno. Neki nas prozivaju, neki sažalijevaju, ali nama logorašima ne treba ni jedno ni drugo. Treba nam mir, jer ionako polako umiremo i nestajemo - kaže Vlastimir.