Stojedinica je bila generator kreativnosti i oaza zabave

Što povezuje Hloverku Novak Srzić, Zinku Bardić, Željka Matića, Vinka Grubišića, Nina Bantića, Zlatana Zuhrića Zuhru, Duška Ćurlića i Željku Ogrestu?

Omladinski radio, odnosno Radio 101, za prijatelje “Stojedinica”. Svi su radili na njemu.

Uz dozu nostalgije možemo reći kako današnje generacije, koje nisu odrastale uz tu postaju, zapravo i ne znaju što je to radio u svom najboljem izdanju, radio koji je generator kreativnosti, inkubator najboljih urednika i novinara, oaza zabave, obitelj, učitelj koji “kvari mladež”...

Oni su “raspirivali bratstvo i jedinstvo”, plasirali politički nekorektne persiflaže, izvodili provokativne performanse, ismijavali tabue.

Hrvatska je brujala

Gotovo svakoga dana su Zagreb i Hrvatska, u drugoj polovici 80-ih, brujali o njihovoj zadnjoj emisiji. “Ej, jeste čuli sinoć Zločestu djecu, koje provale...”, ta se rečenica mogla čuti vrlo često, ali išla je dobro uz svaku njihovu emisiju.

POVIJEST SE PONAVLJA Kraj radija zbog kojeg je 120 tisuća ljudi izašlo na ulice: 101-ica prestaje s emitiranjem?

Uz Week report, Intervju tjedna, Frigidnu utičnicu, Krezubi trozubac, Parliament Show, Aktualni 101, Scarface, Radio dvoboj... Na Radiju 101 (koji je osnovan 1984. godine kao Omladinski radio) ukupno je radilo više od 1200 ljudi u 10 redakcija.

Izvanredan, moćan, sugestivno taman glas Hloverke Novak Srzić - koji bi i u čitanje telefonskog imenika unio atmosferu drame - davao je 80-ih boju cijelom programu. Iza mikrofona radila je vojska izvanserijski nadarenih ljudi, među njima i pokojni Željko Matić, hodajuća enciklopedija, čovjek koji je živio za posao, a ne od posla - upravo on je pokrenuo i uređivao neke od najslušanijih radijskih emisija.

S obje strane mikrofona radio je revolucionirao tadašnji hrvatski eter. “Radio 101 je radio koji je unio izravni kontakt s publikom”, piše u jednom tekstu o povijesti Radija: “...uveo ulične fraze, rušio erotske i politič- ke tabue propagirajući slobodnije izražavanje.

'Program je bio drukčiji'

Bio je prepoznatljiv po glazbenom identitetu koji se zasnivao na rocku i urbanoj glazbi”. Sve je to ostalo u kolektivnoj memoriji generacije koja pamti te godine kao zlatno doba kreativnosti. “Svi su radili na tome da program bude drukčiji”, rekao je jednom Zlatan Zuhrić Zuhra, koji je na Omladinskom radio kao tonac, često imitirajući svog prijatelja Albanca iz vojske, pa su ga pozvali u emisiju, nakon čega se više nije vraćao iza kulisa.

“Ljudi nisu vjerovali, mislili su da pijemo. Ali da piješ ili duvaš, ne bi ti mogao mozak tako raditi, više bi bilo baljezganje”, rekao je Zuhra, koji ističe kako je političko stanje u zemlji bilo “čudno”, što su oni uspjeli iskoristiti. Uz to, dodaje, imali su i sreće.

OBLJETNICA SPAŠAVANJA RADIJA Najveći prosvjed na Trgu: Sto tisuća ljudi izašlo je na ulice...

Partija je krajem osamdesetih bila stara i krezuba, Hrvatska je bila mlada, imali smo 4,7 milijuna ljudi i masu mladih, talentiranih ljudi koji su inovativnošću, duhovitošću i znanjem napali trule temelje starog svijeta.

Godine pod Tuđmanom značile su, međutim, obnovu autoritarne, konzervativne vlasti - a nema ničeg boljeg i stimulativnijeg za medij pun mladih ljudi od atmosfere tabua pa je radio sačuvao rejting, publiku i status. No postao je kost u grlu vlasti koja je imala razmjerno svjež legitimitet.

Tuđman ga htio ugasiti

Tuđman i HDZ su Radiju 101 pošto poto željeli oduzeti koncesiju.

Zahvaljujući otporu zaposlenih (naročito Zrinki Vrabec, Silviju Vrbancu te urednicama Week Reporta, Zinki Bardić, Nataši Magdalenić i Silviji Šeparović) akcija nije uspjela, a Nepokoreni grad jednodušno je stao uz svoj Radio 101. Oko 120.000 Zagrepčana s upaljenim svijećama došlo je na Trg bana Josipa Jelačića prosvjedujući protiv te odluke.

Uvijek na rubu, često puta preko njega, s velikom ekipom talentiranih ljudi, kakvu naš eter zacijelo nikad više neće čuti, omladinci su ušli najprije u urbanu legendu, a potom i u seriju “Crno-bijeli svijet”.

Radio je preživio sve, osim kakve takve normalnosti u kojoj danas živimo. Tabua je premalo, medija puno, nadarena omladina danas radije ide u public relations nego u medije, pa se još jedna ustanova seli u povijest...