Što je sramotno priznanje Darija Kordića otkrilo o hrvatskom odnosu prema ratnim zločinima

Možemo li zamisliti da je Dario Kordić, pred svojim prijateljima i u ležernoj atmosferi, na pitanje "je li vrijedilo zatvora i rata" izjavio kako bi sve drugačije napravio, kako žali zbog svake sekunde i kako ništa od toga ne bi ponovio?

Naravno da ne možemo. 

Ne zbog samog Darija Kordića, osuđenog na 25 godina zatvora zbog zločina nad civilima, ženama i djecom u Ahmićima, već zbog klime koja je nastala višegodišnjim odnosom prema hrvatskim ratnim zločinima i zločincima.

Dario Kordić iskazao je kajanje zbog zločina kako bi osigurao ranije puštanje iz haškog zatvora, shvatio je to kao proceduralnu formalnost koja će mu omogućiti da se domogne slobode nakon dvije trećine izdržane kazne. 

Lažno kajanje

I unatoč njegovu okretanju vjeri i hodanju za život, unatoč križevima oko vrata i svećenicima pod rukom, nitko ozbiljan nije mislio da će se Kordić doista pokajati zbog svojih nedjela. Niti da je on ozbiljno mislio kad je rekao da se pokajao.

Ali to je samo dio šire slike odnosa prema ratnim zločincima u Hrvatskoj.

Oni su bili heroji, a ne zločinci, čak i dok su bježali od hrvatske policije i pravosuđa. Oni su rado viđeni gosti na Hodu za život, na domoljubnim okupljanjima, na javnim skupovima, izbornim kampanjama. Lideri države svečano su obilježavali samoubojstvo osuđenog zločinca Slobodana Praljka. Sadašnji predsjednik države relativizirao je haške presude protiv hrvatskih generala, pa čak i negirao genocid u Srebrenici, zbog čega vodi politički rat sa Sarajevom.

Spomenici i marke

Hrvatski zločini u BiH neutraliziraju se podsjećanjem na bošnjačke zločine nad Hrvatima. A pokojnom predsjedniku države i njegovu ministru obrane koji se spominju u haškoj presudi za BiH podižu se spomenici i izdaju poštanske marke.

Zašto bi, u takvoj atmosferi, a kamoli u okruženju prijatelja i istomišljenika, Dario Kordić izražavao kajanje zbog svojih postupaka?

Kad je ovako pred njima ispao još i veći heroj.

Nitko mu nije prigovorio, nitko ga nije napao, nitko nije ustao i napustio društvo, zgađen činjenicom da osoba osuđena za ubojstvo stotinu civila otvoreno tvrdi da ne bi ništa promijenio i da je "svaka sekunda vrijedila". Kao što ni hrvatska javnost nije preglasno osudila Darija Kordića.

Svečani doček

Dapače, sjećamo se kako je Kordića 2014. godine po izlasku iz zatvora u Zagrebu dočekalo dvjestotinjak ljudi, uz neke pripadnike političke elite, pa i Katoličke crkve. Čiji se predstavnici nisu oglasili povodom Kordićeva skandaloznog priznanja. Baš kao ni organizatori Hoda za život, čiji je Kordić rado viđen gost.

Hrvatska se dugo mučila s ratnim zločinima. Najprije amnestirajući domaće ubojice u devedesetima, zatim ratujući s Haškim sudom zbog Oluje i BiH, pa kroz zaštitu zločinaca od optužnica, brkajući heroje sa zločincima i zločince s herojima, ali i kroz slavljenje Oluje (i) kao akcije u kojoj su protjerani Srbi.

Kalkuliranje politike

Što je pak stvorilo atmosferu u kojoj Kordiću nije neugodno govoriti da bi sve ponovio, ali i u kojoj politički vrh kalkulira u odnosu prema zločincima, računajući na glasove i političku potporu.

Priznanje Darija Kordića, dakle, nije izolirani incident koji je nastao izvan konteksta. On se uklapa u društvenu klimu koja je stvarana godinama, podgrijavana desetljećima i stavljena na čekanje kad se ukaže prilika.

Dario Kordić nije se pokajao ni promijenio u zatvoru. No iz njegova slučaja Hrvatska je mogla nešto naučiti, izvući pouke, očistiti se od zločinačkih natruha. Pitanje je koliko je to doista učinila.