U filmu Veliki Gatsby, glavni junak hvali se kako je dobio odličje male države Montenegro. Ta je zemlja poprište slavne epizode Jamesa Bonda, Casino Royale. Ali i u stvarnosti Crna Gora producira više povijesti no što bismo, prema njenoj površini ili broju stanovnika, mogli očekivati. Srbija, Rusija, Britanija i Amerika, da nabrojimo samo glavne faktore, tu se u zadnje vrijeme bore za prevlast. Atentatima i pokušajima državnog udara pridružilo se, to je svjetski raritet, i cetinjsko imenovanje  mitropolita SPC, koje je izvedeno u formi zrakomlatnog desanta. Bog se,  vele vjernici, obično i  objavljuje s neba, ali dosad nije koristio helikopter kao prijevozno sredstvo, niti je Duh sveti koristio pancirke. No, uvijek postoji prvi put; ta je čast pripala ocu Joanikiju.
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović – koji dolazi u posjet Zoranu Milanoviću - najiskusniji je aktivni političar na ovim prostorima. Rođen 1962. godine, u vrh crnogorske vlasti, u Centralni komitet SK CG, ušao je već 1979., sa samo 17 godina! Inteligentan i spretan, iz imućne obitelji (sin suca) od onda do lanjskih parlamentarnih izbora nije znao za poraz.  Fatalne 1991., sa 29. godina, postao je crnogorski premijer - najmlađi u Europi.  Oduvijek je poštovao rusku poslovicu, "samo vrana leti pravo", pa je od snažne podrške Miloševićevoj politici, nešto prije njena poraza, napravio salto mortale. Početkom rata tvrdio je kako je "ponosan na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda".  Žestoko je  napadao cetinjske liberale. No, vjera se povukla  u sudaru sa stvarnošću.  Već 1997. procijenio je Miloševića kao gubitnika. Drugi važan Crnogorac, Momir Bulatović, ostao je tada uz beogradskog "Vožda". Na izborima, tijesnu je pobjedu odnio Milo, nastavljajući zaokret prema Zapadu, pa je na koncu proveo i referendum za osamostaljenje Crne Gore, koju je uveo i u Nato.

Paralelno s ovim kursom, Đukanović je imao sve većih problema u Crnoj Gori  (trideset godina vladavine je na pragu Titova rekorda, do kojeg mu nedostaje pola desetljeća). Njegova je vlast, a čini se i on osobno, u tom razdoblju korumpirana do grla. Od ratova 90-ih do danas nisu prestale priče o vezama Đukanovića ili njegovih ljudi sa švercom cigareta, a potom i droge. Nedavna zapljena dviju velikih pošiljki krijumčarene robe (tone i pol kokaina i šlepera cigareta) bile su pokazatelj da se politički okršaj u Crnoj Gori približava klimaksu. Analitičari su ove zapljene doživjeli kao signal da je Zapad odlučio pustiti Đukanovića niz vodu, jer je dojava o kokainu vjerojatno došla  od američkih službi (DEA). Usto, nije prošlo nezapaženo ni da je novi crnogorski premijer Zdravko Krivokapić primljen u Downing streetu br 10, gdje dosad ni jedan predsjednik vlade Crne Gore nije nogom kročio. Nova crnogorska vlada pokušava, naime, održati neku ekvidistancu između Istoka i Zapada, Beograda i Bruxellesa. Krivokapić ima jako tanku većinu  - samo jedan glas prevlasti u parlamentu, a zasad, kako se čini, nema "žetončića". Tu je hrvatska politika, odnosno  odsustvo te politike, bila presudna - dok su prosrbi u Crnoj Gori formirali satelitsku hrvatsku stranku, Zagreb je mirno spavao. Zato je sad u susjedstvu dobio nevolju, koja bi mogla prerasti u još veću nevolju. Hrvati su u crnogorskom parlamenetu ostali bez zastupnika a prosrbi dobili jedan, ali neophodan, glas više.

Krivokapićeva je vlada, međutim, priznala genocid u Srebrenici,  dala nekoliko izjava odanosti NATO-u i EU, pa je malo-pomalo ušla u sukob s Aleksandrom Vučićem. Obitelj crnogorskog premijera maltretirana je na crnogorsko srpskoj granici, a kad je u utorak krenuo u Tiranu, kako bi susreo Angelu Merkel, zaustavljen je na granici  zbog covid potvrde.  Krivokapić se vratio u Podgoricu i sjeo na avion....
Crnogorsku je političku dijalektiku teško shvatiti. Ni manje države ni više peripetija. U državi koja ima nešto manje stanovnika od Zagreba 45 posto građana nacionalno se izjašnjavaju kao Crnogorci, a njih 29 posto kao Srbi. Ostatak čine Bošnjaci, Albanci, Muslimani, Romi, Hrvati i neizjašnjeni. No, političko se klatno stalno njiše, na obje strane. Na referendumu o samostalnosti Crne Gore održanom 2006. godine, 55,5 posto glasača bilo je za, a 44,5 posto protiv.