Štefana želi istinu: 'Beli orlovi' uzeli su mi supruga, ali i život

Suprug Borislav i ja bili smo Vukovarci sa zagrebačkim adresama, ali Vukovar smo uvijek doživljavali kao svoj grad. Kad su pozvali dragovoljce da ga dođu braniti, moj suprug i njegov brat blizanac Slobodan-Pavao odmah su se prijavili.

POGLEDAJTE VIDEO:

Nisam ih pokušala zaustaviti. Imali smo osjećaj dužnosti biti tamo, braniti taj grad na Dunavu. I tako sam 24. rujna 1991. spakirala torbe suprugu i sinu Davoru, koji je tad imao nepunih 18 godina. U torbu sam im stavila sve što se dalo spakirati, priložila čokolade i grožđani šećer. Znala sam da ne idu na izlet, prisjeća se Štefana Mudri (68) zadnjeg susreta s nestalim suprugom.

Njega i brata 'Beli orlovi' zarobili su na Mitnici nakon pada grada, odveli u Vučedol, potom u Negoslavce, gdje im se gubi svaki trag. Sin i nećak završili su u logoru.

- Kad je odlazio, suprug mi je rekao da čuvam našu tada 12-godišnju kćer. U Vukovar su ušli kroz kukuruze. Javili su mi se da su stigli, a sve ostale informacije saznavala sam od bratića Siniše Glavaševića.

Ali predosjetila sam da će se dogoditi zlo. Još prije pada grada molila sam se Majci Božjoj i kroz molitvu je upitala ima li nade za naš grad i te naše ljude. Pred očima mi je bljesnula naša crkva u ruševinama i Majka Božja kako kleči i moli. Kao u crtiću pokušala se izdići iz toga kamenja, ali je opet kleknula. I to mi je na neki način bio odgovor - prisjeća se Štefana.

Nećak Siniša Glavašević jedini glas

Imala je 40 godina, odgovornost prema kćeri školarki i samo jedno pitanje: gdje su joj suprug, šogor, nećak i sin. Ono što je uspijevala saznati iz svakodnevnih telefonskih kontakata s bratićem Sinišom Glavaševićem bilo je da su živi, da su Borislav i Slobodan raspoređeni na minobacače na Mitnici, a Davor i njegov bratić Hrvoje također na položajima. Sve do krvavog 19. studenog 1991. i pada grada.

- Čula sam da su u njihov podrum upali 'Beli orlovi' baš dok su trajali pregovori. Njih 11 su zarobili, odveli na Vučedol, kasnije predali vojnoj policiji. Odvezli su ih u Negoslavce, gdje im se gubi svaki trag. Nikoga od njih do danas nisu pronašli.

Da nađemo supruga i njegova brata, pokušali smo sve. Svi zajedno. Svugdje smo bili, tražili, raspitivali se. Molili, nosili slike za međunarodni i naš Crveni križ. Stalno smo se pokušavali negdje probiti, ali ništa. Do današnjeg dana ih nema, tiho priča Štefana i zahvaljuje što joj je bar sin živ stigao kući. Trenutak u kojem im se pojavio na vratima pamtit će dok je živa.

Sin joj se vratio iz logora

- Moj sin je iz logora Stajićevo pušten kući na Svetog Nikolu, njegov bratić tek u kolovozu iduće godine. Kako nije imao ključ od kuće, lupao je po vratima haustora, gol, bos i prljav. Taj trenutak je toliko emotivan da ga čovjek ne može riječima opisati. Što je najzanimljivije, naš pas Bobi bio je nemoguć dva dana prije sinova dolaska. Išao je od jednog do drugog, grebao šapom, tražio van, grebao po vratima... Sad znam da je osjećao da se sin vraća, a nije nam to mogao reći - sa sjetom pripovijeda Štefana. Ima dana, kaže, kad je vrlo teško, a ima i dana kad bi čovjek rekao da živi normalno.

- Misliš da živiš normalno. Bilo je dana i kad bih plakala. Jako. Što vrijeme više odmiče, stoji mi knedla u grlu. Ponekad krene i suza, ali to više nije plakanje. Možda bih se trebala isplakati, možda bi bilo lakše - niže Štefana.

Neprepoznatljiv Vukovar

Snagu joj daju tri unučića. Da je čuje, suprugu bi poručila kako bi željela da vidi tu svoju unučad. Vukovar i danas voli svim svojim srcem, i u njega odlazi svake godine. Prvi put u njega je sa sinom ušla nakon mirne reintegracije 1998. U pamćenje su joj još duboko urezani ružni osjećaji koje je tad proživljavala.

- Nisam bila na mjestu s kojeg su mi odveli supruga niti u Negoslavcima, koji su bili srpsko selo. Ja sam rođena i odrasla u Vukovaru, dunavsko dijete. I bilo mi ga je prestrašno gledati. Sve ono što si znao i tražio, toga nije bilo. Nisi mogao prepoznati kuću u kojoj si se rodio, nagađao si da iz šikare viri dimnjak kuće moje bake i djeda, jer si vidio samo dimnjak. A nismo se usudili prići bliže jer smo mislili da je minirano - s tugom se prisjeća Štefana. Supruga je, kaže, dugo sanjala. I uvijek joj je teško kad bi se probudila i shvatila da je to samo san.

- Bio je dobar čovjek, živjeli smo mirnim životom i lijepo smo se slagali. Vjenčali smo se 1972. u dvorcu grofa Elza u Vukovaru. Radila sam u Knjižnicama grada Zagreba, a on u automehaničarskoj radionici. Kako smo oboje Vukovarci, voljeli smo ići u Vukovar, obilazili bi rodbinu... Čak sam planirala vratiti se u Vukovar, ali priklonila sam se njemu jer je njegova obitelj bila brojnija i živjeli su u Zagrebu. Moj suprug i šogor nisu funkcionirali jedan bez drugoga, djeca su nam zajedno rasla i puno smo vremena provodili zajedno. Eto, rođeni su istog dana i nestali su istog dana - završava gospođa Štefana.

Stres narušio zdravlje

Od stresa je oboljela od dijabetesa, a srčani udar prisilio ju je da promijeni životne navike. Dok je mogla hodati, svijeće je za supruga, šogora i sve nestale palila na Mirogoju. Danas je ne pali nigdje. Nema gdje.

- Da nađem supruga i šogora, zajedno bismo ih pokopali. Zajedno su rođeni, zajedno su nestali, pa neka zajedno i počivaju - kaže Štefana.