Priča o postrojbi, koja i danas izaziva razne kontroverze, a koja je bila među ključnima u obrani Vukovara, čiji su pripadnici uglavnom odlazili na linije gdje se najbrže ginulo
OBRANA VUKOVARA
'Stari moj, Srbin si i u HOS-u si. Ako te ulove, klat će te 15 dana'
Za jedne među prvim organiziranim vojnim jedinicama s hrvatske strane u Domovinskom ratu. Za druge čisto stranačka vojska u najkritičnijem trenutku obrane Republike Hrvatske, pritom izvan kontrole državnih vlasti. I jedan i drugi opis Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) je točan, kao što je točno i to da su HOS-ovci 1991. jurili tamo gdje je bilo najvjerojatnije da će izginuti, ali i da je HOS tijekom dvije godine postojanja vojnog krila HSP-a, umalo ušao u totalni sukob s političkim Zagrebom usred rata.
Pogledajte video: Stoji grad
Pokretanje videa...
01:46
Početak povijesti HOS-a početak je ponovnog uspostavljanja HSP-a. Bio je 25. veljače 1990. i na skupu u stanu Gorana Ante Blažekovića u Zagrebu za predsjednika stranke izabrali su Dobroslava Paragu, u to vrijeme 29-godišnjeg disidenta s vezama među nekim europskim državnicima, a za potpredsjednika tada 47-godišnjaka Antu Paradžika koji je u 70-ima povremeno znao zaglaviti u zatvoru kao hrvatski nacionalist.
Programskom odrednicom da će se "HSP zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru" stranka je postala prva koja je otvoreno tražila neovisnost Hrvatske. Međutim, kako se HSP pozivao na povijesni i etnički prostor, a ne na granice unutar kojih je Republika Hrvatska s osamostaljivanjem tražila međunarodno priznanje, praktično od samog početka HSP je ušao u sukob s hrvatskim vlastima.
Stranačko vodstvo povremeno se otvoreno pozivalo na NDH, a na predizbornim plakatima znalo je crtati granice željene države koje su uključivale i NDH i Istri i Dalmaciju. Već krajem 1990. HSP, koji danas na izborima ne uspijeva preći jedan posto glasova, imao je oko 100.000 članova. Jugoslavija se u to vrijeme potpuno raspadala, ako već ne 1990., od početka 1991. postajalo je sve jasnije da je izbijanje rata u zapadnim tada još jugoslavenskim republikama praktično neizbježno, te je HSP 22. siječnja u Splitu organiziralo svoje vojno krilo.
Bio je to vod dragovoljaca, pripadnika HOS-a, što se još uvijek nije nabijalo na sva zvona iz očitih razloga. U proljeće 1991. HSP, a to znači i stranačko vojno krilo, ušli su u Starčevićev dom u Zagrebu kao u svoje stranačke prostorije. Samo tri mjeseca poslije stanje u Jugoslaviji, posebno u Hrvatskoj, kulminiralo je dotle da su JNA, u kojoj su se prilike jako promijenile na gore, i organizirani radikalizirani pripadnici srpske manjine bili u stanju otvorene oružane pobune.
HSP je 15. lipnja osnovao Samostalnu satniju osiguranja, prvu jedinicu HOS-a iz Zagreba, a deset dana poslije stranačko vodstvo službeno je osnovalo HOS. Za načelnika Ratnog stožera imenovali su Paradžika, a oružje i obuku Paraga je potražio u Sloveniji, objasnili su prije nekoliko godina u svojoj knjizi "U ime države" višestruko nagrađivani slovenski istraživački novinari Matej Šurc i Blaž Zgaga. Vrlo brzo su počeli nicati kampovi za obuku HOS-ovaca i po Hrvatskoj.
Kampovi za obuku HOS-a nicali su po Hrvatskoj
No, u Sloveniji se Paraga obratio direktno tadašnjem predsjedniku Socijaldemokratske stranke Slovenije Joži Pučniku i tadašnjem ministru obrane Slovenije Janezu Janši, ponudivši im 500 dobrovoljaca HSP-a, točnije HOS-a, kao pomoć ukoliko tu republiku napadne JNA, što se vrlo brzo i dogodilo. Paradžik i Paraga tada su s njima dogovorili da ih Slovenci naoružaju i uvježbaju. Prvu grupu od 80 HOS-ovaca u kočevske šume doveo je Alija Šiljak.
Paraga je tada među HSP-ovcima navodio da ih obuka svakog vojnika košta 5000 njemačkih maraka, te da je stranka svaki kalašnjikov vlastima u Ljubljani platila po 1200 njemačkih maraka. HSP je navodio da su novac za financiranje svoje vojske dobivali od članova i simpatizera po SAD-u i Australiji. Slijedilo je i protuoklopno oružje, protutenkovske mine i minobacači svih kalibara, a Paraga se često žalio da je HOS sve to dobivao po cijenama koje su bile izrazito previsoke.
Upravo to je bio razlog zašto je ova epizoda iz povijesti HOS-a bila zanimljiva slovenskim istraživačkim novinarima koji su istraživali balkanske rute krijumčarenja oružjem od početka ratova u bivšoj SFRJ sve do u 21. stoljeće. Narednih mjeseci kampovi za obuku HOS-a počeli su nicati i po Hrvatskoj; na Žumberku gdje je instruktor bio Dubravko Klauderoti "Švabo", potom u Dubravi u Zagrebu, na splitskom Žnjanu, u Tugarama kod Splita, kao i na otocima Braču i Čiovu.
Slovensko razdoblje zanimljivo je i po tome što su baš tamo, u Kočevju, sašivene HOS-ove crne uniforme, oko 3000 komada. Srpanj je također bio trenutak prvog velikog raskola u stranci jer je Krešimir Pavelić, kao glavni tajnik HSP-a, izišao iz stranke, smatrajući da je štetno stvarati paralelnu, praktično paramilitarnu organizaciju, uz postojeći Zbor narodne garde kao regularne državne vojne jedinice republike koja će već za koji mjesec proglasiti konačno osamostaljenje.
No, vrijeme je istjecalo i HOS-ova Čepinska bojna tog istog mjeseca sudjeluje u obrani Osijeka. U kolovozu HOS-ovci iz Splita odlaze na obuku u Sloveniju. HOS istodobno postaje sve kontroverzniji zbog slogana "Za dom spremni", zbog nepisanog pravila da u HOS mogu pristupiti samo članovi HSP-a, izjava HSP-ovih političara. S druge strane rat je krajem ljeta već divljao Hrvatskom, mnogi hrvatski mladići koji su tražili način za uključiti se u obranu, a nisu bili primljeni u ZNG jer nije bilo oružja za sve, svoje su mjesto pronašli u HOS-u.
Zanimljivo je da je HOS, organizacija koja je apsolutno koristila oznake s nepogrešivim utjecajima ustaškog naslijeđa iz NDH, konačno, i sam HSP Dobroslava Parage otvoreno se pozivao na Pavelićevu marionetsku državu, "iako je i on ima nekih pogrešaka", u HOS-ovim redovima nipošto nije bio rijedak slučaj da bude i hrvatskih mladića srpske nacionalnosti.
U HOS su ulazili obični dečki koji nisu zadovoljavali neke kriterije za ZNG
Tako se nedavno Damir Markuš Kutina u intervjuu za Express prisjetio sljedeće anegdote: "Među nama u HOS-u bilo je i građana srpske nacionalnosti. Tako sam jednom kolegi iz Zagreba, koji je, nažalost, poginuo, rekao: 'Stari moj, Srbin si s oznakom HOS-a i ako te ulove klat će te 15 dana', a on mi je odgovorio: 'Kaj, a tebe neće?'"
Ironija je utoliko veća što je osnutak HOS-a nekako u to vrijeme, u listopadu 1991. u BiH, pokazao da se HSP-ova paramilitarna stranačka organizacija i u toj državi pokazala sasvim etnički i vjerski tolerantna prema svojim pripadnicima. U HOS-u u BiH pripadnika Bošnjaka je, prema procjenama samih HOS-ovaca, bilo do 40 posto. Što se tiče crnih uniformi, ako stoji da je Paraga u Sloveniji kupio ukupno 3000 takvih kompleta, a da je pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu bilo ukupno, opet prema pojedinim izvorima, 15.000, jasno je da je velika većina HOS-ovaca ratovala u maskirnim uniformama.
Kako je primijetio Emir Imamović, u HOS su većinom ulazili najobičniji i najsvakodnevniji dečki koji nisu zadovoljavali neke kriterije za ZNG. Oružja je bilo premalo. A za HSP-ovu doista proustašku ideologiju i stoga izrazito problematičnu i povijesno i politički, u većoj ili manjoj mjeri živo im se fućkalo, samo su htjeli braniti zemlju:
"Takvi su do one najodvratnije sintagme u hrvatskom jeziku, ustaškog pozdrava što su ga nosili na rukavu, držali koliko bi držali i do oznake postrojbe na kojoj su džoint i sendvič sa šunkom i sirom. 'Za dom spremni' je, naime, dječacima koji su postajali vojnici dolazio u paketu s onim što su znatno više htjeli: odorom, oružjem i prilikom da se, najjednostavnije rečeno, nekomu najebu majke zbog projektila ispaljenog u dvorište obiteljske kuće, protuavionskog metka u zidu pored postera iz Brava i gelerom probušenoga gitarskog pojačala."
O kako kaotičnom je dobu bila riječ pokazuje slučaj sa Žumberka koji opisuje Tomislav Šulj u Vojnoj povijesti, kao primjer informativnog rata između tajnih službi JNA i službi sigurnosti Hrvatske u nastajanju:
"MUP je dobio informaciju da se na Žumberku pripremaju ubačeni teroristi iz Srbije, spremni na djelovanje po Zagrebu početkom izbijanja općeg rata. Veća skupina specijalaca MUP-a (buduće 1. gardijske brigade) iz Rakitja dobila je zadatak borbeno neutralizirati navodne teroriste te je locirala položaje kampa, postavila zasjedu i bila spremna na borbeno djelovanje, okruživši vatrogasni dom u kojemu su HOS-ovci spavali nakon cjelodnevne obuke.
Oružani sukob nije se zbio zbog pukog slučaja. Jedan HOS-ovac krenuo je obaviti nuždu te se zadržao u razgovoru sa stražarom kampa. Pojedinci iz zasjede čuli su njihov dijalog prožet nepatvorenim kajkanjem i obustavili početak akcije te se približili i ušli u komunikaciju s čovjekom koji je držao stražu. Zasjeda je potpuno obustavljena, a iako isprva dvije skupine nisu blagonaklono gledale jedna na drugu, tenzije su smanjene. Nekoliko dana poslije pristigli su čelnici iz stožera HOS-a i najavili polazak na prvi teren.
Za zadatak su određena dva voda, otprilike 60 ljudi. Odlazak na ratište ponovno je osigurao MUP. HOS-ovci su prevezeni plavim kombijima policije. Nije im rečeno kamo idu, vozeći se po mrkloj noći to nisu mogli ni razaznati, a sam dolazak na odredište nije bio obilježen veselim tonovima. Dočekali su ih pripadnici 2. gardijske brigade, uputivši ih da se brzo i uz što manje buke rasporede po seoskim kućama te pođu spavati.
Mjesto u koje su pristigli, Mejaško Selo, smješteno je na lijevoj obali rijeke Korane i bilo je linija razgraničenja između sukobljenih strana. Ozbiljnost dočeka pripadnika 2. GBR bila je shvatljiva s obzirom na kronično manjkavu popunjenost ljudima i naoružanjem. HOS-ovci su tada prvi put vidjeli sastav neprijatelja i shvatili da ne ratuju samo protiv lokalnih pobunjenika, već i protiv regularne JNA, odnosno brojnih grupa rezervista JNA. Dolazak HOS-a itekako se osjetio na terenu, jer su brojem ljudi konačno omogućili stvaranje kvalitetne linije obrane, a uskoro su počeli držati linije i u obližnjim kriznim područjima, primjerice u Topuskom."
Istodobno, međutim, proustaška ikonografija HSP-a i HOS-a Hrvatskoj je stala raditi ogromne političke, diplomatske probleme. Tenzije su rasle zbog nenadležnosti ZNG-a nad HOS-om, pa i sve jasnijih političkih sukoba. I 21. rujna 1991. u okolici Zagreba hrvatski su policajci u zasjedi ubili Antu Paradžika, navodno zbog lažne anonimne dojave. Niti tjedan dana poslije prva grupa od 58 HOS-ovaca odlazi u Vukovar. Dva mjeseca poslije odatle će se izvući samo njih sedmorica.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
