Filip Korać, jedan od ljudi koje se u Srbiji povezuje sa zloglasnim Zemunskim klanom te s crnogorskim Škaljarskim klanom, sam se iznenada predao hrvatskoj policiji. U Remetinec je došao u pratnji odvjetnika. Protiv njega se u tajnosti vodio kazneni postupak protiv krivotvorenja putovnice. Za njim je Hrvatska raspisala međunarodnu tjeralicu i europski uhidbeni nalog zbog posjedovanja krivotvorene hrvatske putovnice.

- Gospodin Korać me nazvao i rekao da je saznao da se protiv njega u Hrvatskoj vodi postupak zbog kaznenog djela krivotvorenja isprava - rekao je odvjetnik za Kurir.

- Htio je riješiti tu situaciju, jer je to trivijalna procedura, kao i stotine drugih za taj kazneni dio, tu nema nikakve misterije - objašnjava odvjetnik Filipa Koraća i dodaje da su nakon toga otišli na policiju.

- Kako je ranije priveden, u istrazi, jer se pretpostavljalo da se do njega ne može doći, zadržan je u Remetincu - dodao je Preglej i naglasio da njegov klijent neće biti izručen Srbiji.

– Koliko znam, protiv njega se u Srbiji ne vodi kazneni postupak, pa nema potrebe da gospodin Korać bude izručen – objašnjava.

Korać, tako, privremeno boravi u zagrebačkom Remetincu. U pritvorskim ćelijama te kaznionice u prošlosti su boravili i drugi istaknuti pripadnici srpske krim scene. Možda i najpoznatiji slučaj je onaj hapšenja Željka Ražnatovića Arkana, ratnog zločinca i zloglasnog vođe 'Srpske dobrovoljačke garde', koja je, nakon njegova puštanja iz Remetinca, činila brojne zločine u Hrvatskoj i BiH tijekom ratova 90-ih.

Pao u Dvoru na Uni

Ražnatovića je u Dvoru na Uni uhitio Milan Šerbula koji je za svojedobno za Express opisao uhićenje tog sudbonosnog 28. studenog 1990.. "Krenuo sam za njim i pratio ga na pristojnoj udaljenosti. Radiovezom sam pozvao još dvije patrole da prate mene. Ja sam mu svojim vozilom prišao tako da sam mu zatvorio put. Vrata terenca su se otvorila. Izašao je muškarac u maskirnoj odori, za koga ću poslije saznati da je Arkan."   Dok su vrata bila otvorena, kabinsko svjetlo je gorjelo, a kako je jakna bila raskopčana, Šerbula je uočio da muškarac ispod svakog pazuha ima po jedan pištolj. Čuo je da je netko viknuo: “Pali!” 

Poslije je doznao da je to doviknuo muškarac kojeg su zvali “Crkvenjak”. Vjerojatno je mislio da Arkan puca na Milana. S mjesta gdje je Arkan stajao mogao je vidjeti da ga je zapriječio policijski automobil i da je Milan Šerbula, iako je bio u civilu, policajac.  Mogao je vidjeti da su se iza njega zaustavila još dva policijska auta. Procijenio je da nema šansi pa nije ni pokušavao dotaknuti svoj pištolj, nego je mirno spojio ruke i pružio ih prema Šerbuli, u položaj kad se kriminalac predaje policajcu.  Milan Šerbula mu nije mogao staviti svoje lisice na ruke jer je držao pištolj, ali lisice na ruke mu je stavio kriminalistički tehničar Zec. Policajac je odahnuo kad je čuo da su lisice škljocnule.

Tada je znao da je gotovo. Koliko se sjeća, u terencu je bilo mnogo oružja, automatskih pušaka, bombi, čak i jedan ruski mitraljez. U njemu su bila četiri mladića. Jedan od njih je rekao da je stopirao i da su ga povezli. Tada su uhićeni i Dušan Bandić (1928., rodom iz Gračaca, nastanjen u Beogradu), Zoran Stevanović (1961, iz Beograda), i Dušan Carić (1952, iz Dvora na Uni). Priveli su ih u postaju Dvor. Proradili su telefoni. Prema pisanju malo poznatog portala Anti.media prije nekoliko godina, Arkan i kolege prebačeni su u Zagreb gdje je podignuta optužnica protiv Bandića, kao prvooptuženog, Carića i Stevanovića da su "pripremali sudjelovanje u oružanoj pobuni koja je usmjerena na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva i sigurnosti Republike Hrvatske". „Suđenje četvorici“ počelo je 29. travnja; nastavljeno je idućeg dana, a suđenja su još održavana 2, 3, 6, 7, i 8. svibnja i 6, 7, 10. i 11. lipnja. 
Ražnatović se branio, po savjetu odvjetnika, šutnjom. Tijekom 3. svibnja izjavio je samo da je proces „nelegalan, nelegitiman i neregularan“. Tada je i pročitana njegova izjava iz istrage: na put u Knin krenuo je iz avanturističkih razloga jer se upravo "porječkao" sa suprugom zbog njenog puta u Rim; oružje je ponio jer je bio izložen ozbiljnim prijetnjama zbog rada na neutraliziranju utjecaja Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića na „Zvezdine“ navijače; nije znao da su bombe prave; rekao je, međutim, i da se Bandić dogovarao sa Carićem da mu pokaže mjesta u Dvoru pogodna za postavljanje barikada. Presuda je izrečena 14. lipnja 1991. godine. Bandić je osuđen na tri godine zatvora, Carić na dvije godine, Stevanović na 14 mjeseci a Ražnatović na 20 mjeseci zatvora. Kaznu je izreklo sudsko vijeće u sastavu: Vladimir Vinja, predsjednik Vijeća, i suci porotnici Vinko Brozičević i Barbara Pavlin. Istoga dana Vladimir Vinja je uputio dopis Okružnom zatvoru u Zagrebu u kome stoji: "Izvolite odmah pustiti na slobodu optuženike Bandić Dušana, Stevanović Zorana, Carić Dušana i Ražnatović Željka. Na glavnoj raspravi 14. lipnja 1991. donijeta je odluka o ukidanju pritvora u odnosu na njih, o čemu ćemo vam pismeni otpravak rješenja dostaviti naknadno".

Arkan je izišao iz zatvora i nastavio je svoj krvavi pohod u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Njegovo puštanje iz Remetinca nikad nije u potpunosti razjašnjeno.

Obračun u Rakitju

Zloglasni Sretko Kalinić zvani Zver, jedan od najokrutnijih ubojica iz mafijaškog miljea u Srbiji, koji je od tijela žrtava radio gulaš, 'pao' je u blizini Zagreba nakon što se u lipnju 2010. posvađao s drugim pripadnikom srpskog krim miljea, Milošem Simovićem. Njih dvojica su, s lažnim hrvatskim putovnicama, iznajmili stan na zagrebačkom Laništu i tu su se skrivali od srpskih vlasti i inkognito obavljali razne mafijaške poslove. Jednog poslijepodneva obračunali su se vatrenim oružjem kraj jezera Rakitje. Simović je, prema jednoj verziji, bio ljubomoran jer mu se Kalinić upucavao supruzi pa ga je, nakon zajedničkog roštiljanja, upucao s dva metka u trbuh. Druga verzija kaže da nije bio zadovoljan raspodjelom novca od zajedničkih mafijaških poslova. Ranjenom Kaliniću su tada pomogli slučajni prolaznici, a Simović je pobjegao, ali se naknadno predao. 

Kalinić, koji je inače rođen u Zadru, a do Domovinskog rata je živio kraj Obrovca, tada je u Zagrebu operiran, uhićen i kasnije izručen Srbiji, kao i Simović. Obojica su tijekom pritvora u Zagrebu boravili u Remetincu. U  Beogradu su 2013. pravomoćno osuđeni na po 40 godina zatvora zbog niza ubojstava, otmica i brojnih drugih kaznenih djela koja su počinili kao pripadnici "zemunskog klana". Suđenja u Srbiji za druga nedjela traju im i danas.