Srećković: Ministar financija s 11 godina osvojio je automobil

Šestogodišnji dječačić s velikom gumenom loptom koja viri iz napola zatvorena ruksaka, a on mu prekriva pola tijela, slika je Zdravka Marića, ministra financija u svojim školskim počecima.

Sport, zadnja školska klupa, smijeh, slavonske kulinarske delicije i roditeljska ljubav obilježili su mu djetinjstvo.

Prva ljubav bila je košarka

- Moja prva ljubav bila je košarka. Zaljubio sam se u nju u ranoj fazi. Većina prijatelja bila je orijentirana na nogomet, no mene je košarka opčinila iako sam bio među nižima. Ali sam imao valjda neku brzinu i šut - opisuje svoje sportske početke ministar financija koji je s 39 godina jedan od najmlađih ministara ikad. 

Mladost je proveo putujući s košarkaškim timom Oriolik Jasinje u kojem je glavnu pedagošku, timsku i prijateljsku ulogu odigrao trener Aco Nišić. 

- Bio je izvrstan trener i odgojitelj. Jednom mjesečno smo mu morali donositi ocjene na uvid. Tko je bilo loš ili imao jedinicu nije smio doći na trening dok to ne popravi. Tko je psovao, morao je odmah napustiti dvoranu, a na trening se mogao vratiti tek kad se ispričao cjeloj momčadi – kaže Marić.

Na pitanje je li se njemu omakla koja psovka u sportskom žaru kaže nasmijano: “Puno kasnije”. Sa svojim klupskim kolegama proputovao je Hrvatsku i okolicu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:12

- Klub je imao izvrstan sistem. Plaćali bi nam vlak ili autobus, a spavali smo kod dečki iz drugih klubova u gradovima gdje smo išli na utakmice. Tako smo stvarali nova prijateljstva i vrlo rano se naučili biti bez roditelja. Koliko je trener bio izvrstan najbolje govori što su naši roditelji brzo stekli u njega veliko povjerenje. To najbolje vidim otkad sam i ja otac. Od svih putovanja pamtim Veliku Goricu jer sam bio smješten u jednoj divnoj obitelji. Oni su me odveli prvi put na aerodrom, a to me je kao malog dječaka uistinu fasciniralo – kaže Marić koji ima maloljetnog sina i kćer. Bio je atipičan.

- Iako su većina u Brodu bili dinamovci, ja sam navijao za Hajduk. Nitko u mojoj obitelji nije pratio nogomet niti imam ikakve obiteljske ili bilo kakve druge veze sa Splitom, ali Hajduk mi je bio broj jedan - kaže.

Otac i majka su mu, kao većina u Sl. Brodu, radili u “Đuri Đakoviću”. Ta tvrtka je othranila generacije.

Osvojio je auto, ali je pripao ocu

- Hvala bogu što su svi radili u “Đuri”. Tata mi je s kolegama s posla izradio koš i to mi je jedna od najljepših uspomena – govori Marić koji na spomen sporta zaboravi na sve brige koje ga tek čekaju u njegovu ministarstvu.Sjeća se i jednog sretnog događaja iz djetinjstva. Osvojio je automobil Renault 9 GTL na nagradnoj igri Večernjeg lista kad je imao 11 godina. 

Automobil je naravno pripao ocu, a on je za kompenzaciju dobio bicikl. Njegova ljetovanja nisu se puno razlikovala, bila na moru ili u Slavonskom Brodu.

- Obično smo do mora putovali preko Bosne do Makarske rivijere. Nismo spavali u hotelima ili apartmanima. Primjerice, u Korčuli je ‘Đuro Đaković’ imao odmaralište. Jedina razlika od Slavonskog Broda bilo je more. Susjed u Brodu, koji mi je živio s lijeve strane, na Korčuli bi mi bio s desne strane – govori Marić. 

Prva uzbuna mu je odgodila ispit iz kemije

Srednja škola mu je kaže najljepše razdoblje, izuzev ratnih dana. 

- Kad je prva uzbuna odjeknula, mi smo se veselili jer je ona odgodila ispit iz kemije. Nismo shvaćali što to zapravo znači. Rat mi je uzeo neke prijatelje, poginuo mi je stric koji je s mojim tatom i mamom pokušavao sanirati štetu od prve granate koja mi je pogodila kuću ranije tog dana. Čak sam zbog odgode prvo tromjesečje drugog razreda proveo u Zagrebu u V. gimnaziji, gdje sam upoznao fenomenalne ljude. I danas smo si jako dobri. Unatoč ratu, srednja škola mi je najdraže razdoblje. Trenirao sam dva, tri puta dnevno, učio u autobusu, uživao na utakmicama i tako – dodaje.

A iako je vrlo skroman u opisima, između redaka se može zaključiti da je bio i mali vragolan.

- Nikad nisam bio povučen. Volio sam puno pričati pa su me premještali iz zadnje klupe u prve redove i na satovima sam se teško suzdržavao od smijeha. Ali nisam bio najveći zabavljač, bilo je i boljih – priča Marić.

Pravi je vicmaher

Ministar financija otkriva nam da je vicmaher, ali koliko je dobar - nismo uspjeli doznati.

- Ne, ne, ne mogu jer znam samo proste viceve – nasmijano se ispričavao. Ipak, ispričao je jednu nevinu srednjoškolsku “patku” koju je pripremio roditeljima. Dogovorio je s dežurnim na porti da roditelje šalje po različitim katovima. U jednom trenutku roditelji su lutali školom tražeći pravu učionicu.

- Mama je odmah znala čije je to maslo - otkriva Marić. Aktivni sportski život prekinula mu je bolest. Imao je operaciju zbog koje se s 18 godina morao prestati aktivno baviti košarkom.

- Bilo je nešto vezano uz bubreg, pa se nakon operacije nisam smio prepuštati velikim naporima. No ja sam sportaš u krvi i danas treniram. A košarku sam s godinama zamijenio tenisom – pojašnjava Marić.

Nakon srednje škole dolazi u Zagreb na studij gdje živi sa starijom sestrom. Imao je oduvijek dva anđela čuvara, dvije sestre koje su ga, kaže, razmazile koliko su mogle. One su svoje fakultetske obaveze završile prije njega te mu utrle put za visoko obrazovanje i život u metropoli.

- Upao sam i na građevinu, no zbog brojki ekonomija je u zadnji tren prevagnula. Studiranje mi nije teško palo jer svi iz Slavonskog Broda smo se razasuli po fakultetima, uglavnom u Zagrebu, pa smo i dalje bili ekipa, ali sad samo u drugom gradu. Tijekom studija sam zarađivao džeparac kao demos na faksu, a i u amaterskoj košarkaškoj ligi sam vodio zapisnike i slično. Naši izlasci su se uglavnom sastojali od toga da se okupimo u nečijem stanu, a najbolje je bilo kad bismo svi za vikend otišli u Brod jer je tamo runda bila puno jeftinija. Guštali bismo tako jednom mjesečno – priča sa smiješkom Marić.

Suprugu zna još od srednje škole

Na fakultetu se i zaljubio u današnju suprugu iako se znaju od srednje škole.

- Bili smo dugo prijatelji, a u Zagrebu je prijateljstvo poprimilo novu dimenziju – pomalo sramežljivo govori o supruzi ne želeći s javnošću dijeliti ono posebno što imaju.

Svoj je životni put malo drugačije zamišljao od onoga kako ispao, no razlika je u tome što mu je, kaže, sve nekako išlo brže od planiranog. Iako, jednom zgodom je na telefonskoj sekretarici snimio poruku “Halo, dobili ste stan budućeg ministra financija”.

- Tada zaista nisam uopće ni znao što to znači, to je bilo samo da malo naljutim sestru, tadašnju cimericu.
Od 2006. bio je u Ministarstvu financija kao pomoćnik ministra za makroekonomsku analizu, a 2008. postaje državni tajnik. Plan mu je bio da doktorira na nekom sveučilištu izvan zemlje, no zbog posla je na kraju to odradio na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te kaže kako mu nije žao jer je imao potporu vrhunskih profesora. San mu se ipak djelomično ostvario, i to u Ministarstvu financija.

- Pojavila se prilika 2007. Dijelile su se međunarodne stipendije pa su mi ponudili da odem na Harvard. Bio je to program od mjesec i pol dana za ljude koji rade. Zahvalan sam tadašnjem ministru Šukeru i svima koju su me podržali te mi pružili tu priliku - kaže Marić.

'Na Harvardu sam imao dva cimera, Egipćanina i Indijca'

Koliko god Harvard bio ekskluzivan, nije bio toliko da je Marić imao potpunu komociju.

- Živio sam s dva cimera. Jedan je bio iz Egipta, a drugi Indijac. Tog Indijca nikad neću zaboraviti. Bio je presmiješan i meni urnebesno zabavan. Jednom me je odveo u indijski restoran, tada nisam često konzumirao takvu hranu, i kao pravi domaćin mi je naručio jelo. Dakle, ja sam sjedio, jeo i brisao graške znoja s čela. Gorio sam. A on je jeo isto, samo si je još dodavao tri puta jače začine i smijao se kako se ja znojim – priča Marić kojeg čeka najteži zadatak nove Vlade – sastavljanje proračuna. Iako je svoju karijeru započeo kroz politiku, odnosno u Ministarsvu financija, kaže kako vjeruje da se vidi da i u ovoj Vladi ima neka svoja uvjerenja.

'Nisam apolitičan, ali nisam ni političar'

- Nisam apolitičan, ali nisam ni političar. Nastojim se toga držati i gledati opće dobro. Neću reći da žvim za sebe, ali vidi se da u ovoj Vladi imam neka svoja uvjerenja. To ima veze i s obitelji. Mi smo, da tako kažem, malo šire domaćinstvo. Uvijek smo imali svoje stavove, ali kako bi meštar rekao: ‘Neću politiku u svoju butigu’ – kaže Marić. 

Cilj mu je u mandatu da se naprave “nužne strukturne mjere i pomaci kako bi se potaknuo gospodarski rast te javne financije svele na održivu razinu, kao i da javni dug više ne raste, nego da se počne smanjivati. U konačnici želim da svi bolje živimo, s višim standardom i zadovoljstvom”.

'Ova naša zemlja je sjajna za život'

- Hrvati su veseli narod. Ja nisam ni psiholog ni sociolog, ali vjerujem da možemo dati vjeru ljudima da stvari mogu biti bolje. Ova naša zemlja je sjajna za život. Onaj koji je danas nezaposlen vjerujem da se neće složiti, no želim reći da imamo sve, od mora do planina, nacionalnih parkova i ostalih ljepota, te općenito velike mogućnosti. Svi veleposlanici s kojima sam se susretao i koji su odlazili iz Hrvatske uvijek su to radili punih očiju suza. Ovdje je, kažu, sve po mjeri - i gradovi, i ljudi, i priroda... - kaže Marić koji se stresa od posla rješava tenisom.

Igrao je tenis s Ivaniševićem: Neće se on toga sjećati

I u tom sportu je imao uzor.

- Koliko mi je Goran Ivanišević uzeo godina života u smislu živciranja, toliko mi ih je i dao. Njegovo osvajanje Wimbledona bilo je čudesno. Kad je igrao svoj legendarni Wimbledon 2001. godine, služio sam vojni rok u Požegi. Tog ponedjeljka nam je trebao doći general. Ja sam šmugnuo kod svojeg prijatelja liječnika i ondje smo pratili meč. U jednom trenutku više se nismo mogli suzdržavati pa smo počeli urlati. Dobro je prošlo. I danas znam tu snimku pogledati iz gušta te me svaki put obuzme neopisiv osjećaj sreće i ponosa – govori Marić, koji je jednom i zaigrao s Ivaniševićem. 

- Neće se on toga sjećati, ali ja se sjećam – dodao je nasmijano. 

'Imam super ekipu u ministarstvu'

Marić još čeka na zamjenika i pomoćnike, no unatoč tome, kaže, ima super ekipu u ministarstvu. Kad je otišao iz ministarstva u Agrokor, napisao je svima oproštajni mail.

- Dočekali su me s mailom koji sam im poslao kad sam odlazio prije četiri godine. Pisao sam ‘Nikad ne reci nikad’. Baš su me dirnuli. Ovdje ima puno mladih kvalitetnih i starijih iskusnih ljudi - kaže sa sjetom Marić.