Splićanka (52): 'Znam tko je kišni čovjek iz bolnice na Rabu'

To je on. Pero smo ga zvali. Sjećam se njegove isturene vilice, crta lica, isturenih zalizaka i boje očiju koje mu nikada nisu bile širom otvorene. Nakon što sam mu čula glas, milijun posto sam sigurna da je to on, priča Splićanka (52).
Pritom prstom upire u fotografiju čovjeka bez identiteta koji punih 36 godina živi u bolnici na Rabu. 

Naša sugovornica iz Splita, čije ime iz razumljivih razloga ne spominjemo, sredinom rujna 1979. godine zbog problema s očima kao 15-godišnjakinja je završila u splitskoj bolnici. Na prvom katu očnog odjela na Firulama provela je oko 2,5 mjeseca. Na istom katu ubrzo je doveden mladić koji nije govorio. 

Doveden je, prisjeća se, iz Vrlike udaljene svega 24 kilometra od Drniša. Svi pacijenti i medicinske sestre su ga, kaže, zvali Pero.

- Prvi put kad sam ga vidjela na hodniku izgledao mi je zbunjen, nikakav, nagnut na zid. Nije govorio, kasnije sam shvatila zapravo da on nije ni mogao govoriti. Imao je pognutu glavu i onako ispod oka je samo sve promatrao. Mentalno je bio zapušten ili mi se tako činilo. Nisam o njemu znala ništa. Šake je uvijek imao skupljene uz tijelo i držao ih je nekako mlitavo opuštene - prisjeća se Splićanka. Od sredine rujna 1979. pa sljedeća dva mjeseca viđala ga je svaki dan.

U ljutnji je grizao prste

- Privlačio je pozornost na sebe na sve moguće načine. Svaki put kad bi želio nešto, to nije mogao izgovoriti, ali bi stao oslonjen na vrata te bi mu se po pogledu znalo kakve je volje i kakve su mu namjere. On nije pitao mogu li ući u sobu, nego bi nekim umilnim izrazom lica zapravo pitao je li dobro došao. Ako je bio ljutit, onda bi grizao prste. Ako mu nešto nije bilo po volji ili ga je netko povrijedio, otišao bi u svoju sobu i legao u krevet.

Nitko ga nije posjećivao

Pokušavali smo ga učiti govoriti. Trudio se ponavljati riječi. Znao je što ga pitamo, ali nije mogao jasno odgovoriti. Kao da je imao nešto u grlu, no mi smo ga razumjeli. Imao je neku neobičnu volju za učenjem riječi - priča Splićanka.

Dodaje kako nikad nije bio neuredan i da mu nitko nije dolazio u posjet. Jednom je, kaže, vidjela stariju ženu obučenu u crno, a netko je rekao da mu je to majka.

- To mi je bilo čudno jer je ta žena čekala informacije ispred sobe liječnika, a Pero s njom nije komunicirao. Nisu imali nikakav prisan odnos. Njemu je u bolnici bilo dobro i na sve načine je želio ostati. Kad se pričalo da bi ga mogli otpustiti iz bolnice, pravio se da ga boli glava, zub, oko ili već nešto. Taj dan bi legao u krevet i uopće ne bi ustajao, pa čak ni išao jesti. Čim je prošla opasnost da ga otpuste, dizao se i kretao ispočetka - svjedoči naša čitateljica. Njezina majka također je upoznala Peru dok je dolazila kćeri u posjet, a sjetila ga se i kad je vidjela fotografiju. Tragom njezina svjedočenja kako je prepoznala nepoznatog čovjeka iz rapske bolnice, uz tjedan ranije im dostavljeni pisani upit, put nas je doveo i do splitskog KBC-a, no glatko su nas odbili.

'Nismo u mogućnosti'

- Nažalost, nismo u mogućnosti udovoljiti vašem traženju. Naime, 1979. nije postojala informatička arhiva prijama pacijenata, tako da se sva evidencija o pacijentima vodila ručno. Čak i kad bismo bili u mogućnosti naći neke poveznice sa zatraženim, poštujući Zakon o zaštiti prava pacijenata, ne bismo bili ovlašteni dati informacije vezane uz liječenje bilo kojeg pacijenta, pa tako ni ovog u konkretnom slučaju – stoji u odgovoru koji potpisuje pravnica splitskog KBC-a Kristijana Lučić Mjeda.

I dalje ni za koga ne postoji

Prvi smo pisali o kišnom čovjeku kojega su našli u Drnišu 19. 8. 1980. Do danas je bez dokumenata, ne zna reći ni svoje ime ni ništa o sebi i obitelji. Živi na Rabu u bolnici i nazvali su ga Pero.