Simpatični Josip Matulić iz Splita oduvijek je volio autobuse zbog čega je danas vozač splitskog 'Prometa'. No, iako je time ispunio svoj san, novi autobusi nisu po njegovoj mjeri jer, kaže, premoderni su i nemaju dušu
VIDEO: VOZI SE PO GRADU
Splićanin Josip kupio retro bus star 43 godine: 'Problem mi je samo parking jer živim u centru'
Mladi vozač splitskog javnog gradskog prijevoza Josip Matulić (27) oduvijek je volio autobuse, ali ne ove moderne kakve danas imamo na cestama, već one stare. I upravo jedan takav retro bus danas je u njegovom vlasništvu. Kupio ga je prije dvije godine na javnoj dražbi u Dubrovniku, a riječ je o narančastom autobusu tamošnje gradske tvrtke starom 43 godine kojega danas rado provoza po Splitu, kao i sve oduševljene znatiželjnike koji žele osjetiti duh nekih prošlih vremena.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
03:26
- Čim sam prvi put sjeo u njega i upalio ga, znao sam da ga moram imati – počinje nam priču ovaj simpatični mladić nesvakidašnjih afiniteta. Objašnjava nam otkud tolika strast prema autobusima.
- Otkako sam bio mali želio sam postati vozač autobusa, ali osim njih, volim i vlakove i trajekte. Jedino me automobili ne zanimaju. Kao dijete sam izluđivao svoju obitelj jer sam po podu u kući iscrtavao ceste s autobusnim linijama i stajalištima. Oni bi obrisali, a ja bih ponovno nacrtao – smije se Josip prepričavajući nam kako je postao vlasnik narančastog 'old timera'.
- Početna cijena postavljena na javnoj dražbi bila je 14.000 kuna. Prvo sam planirao ponuditi 18.000 kuna. U Dubrovnik sam otišao s prijateljicom, napravili smo đir do Mokošice i to je meni bilo dovoljno. Čim sam ga upalio, čim je krenuo vratio me u prošlost. Tad sam odlučio da ću još podebljati svoju ponudu i to za dvije tisuće kuna. Onda sam pomislio kako tih 20.000 kuna zvuči preokruglo, osjećao sam da bi netko mogao dati isto toliko pa sam ponudio sto kuna više. I upravo za tih sto kuna više sam ga i dobio – govori nam Josip. Autobus je potom trebalo dovesti u Split, a to je tek bila prava avantura. Vozio je Josip starom cestom od Dubrovnika do Splita četiri i pol sata, najviše šezdeset kilometara na sat. Sa stajanjima se putovanje razvuklo na šest sati.
- Može on voziti i 80 kilometara na sat, ali ne želim ga 'trošiti' ako nema potrebe, a i ako dam gasa onda ne čujem vlastite misli – dodaje Josip koji sa svojim neobičnim vozilom privlači pažnju gdje god dođe. A zašto je kupio vlastiti autobus kad ionako radi kao vozač javnog prijevoza pa je svakodnevno u autobusu, zanimalo nas je.
- Da još vozimo one 'karampane' vjerojatno ne bih ovaj kupio. Ali ovi noviji autobusi su premoderni. Nemaju dušu – objašnjava nam Josip. Njegova obitelj nije bila iznenađena, a prijatelji su, prije nego se odlučio na investiciju, pokušavali biti realni iznoseći mu sve potencijalne troškove koje neizostavno stižu u paketu sa starim autobusom.
- Ma nije mi to bitno. Važan mi je gušt. Evo prvo što sam morao napraviti jest promijeniti svih šest guma jer su bile u očajnom stanju što je bilo oko 1500 eura troška. Ali s obzirom na godište i da je prešao tri milijuna kilometara, u odličnom je stanju. Zasad nije bilo drugih troškova, samo nešto sitno. Planiram naprijed staviti natpis 'Automontaža', na mjesto gdje inače stoji broj linije. To je tvornica u Sloveniji u kojoj je napravljen. Bočno će biti zastavice, hrvatska i slovenska, a moram staviti i žute maglenke koje nedostaju – kaže nam Josip koji najviše uživa kada se s njim ukrcaju prijatelji i slučajni prolaznici koji se oduševe kad ga ugledaju na cesti.
- Najdraža vožnja mi je bila kad se zatvorio tunel Marjan pa sam s njim prošao preko park-šume do Bena, kroz prirodu – kaže nam Josip koji je završio srednju prometnu školu i koji osim autobusa, registriranog kao povijesno vozilo, ima i 'kozu' odnosno motorin Tomos iz '71. godine, Golfa 'dvojku' iz '86., te VW Transporter T3 iz iz 1990. godine.
- Zajedno su stari 168 godina – smije se Josip koji je nedavno 'bacio oko' i na jednog 'tamića' ali naposljetku je odustao od kupnje. U usporedbi s autobusom, nije mu odgovarao.
- Ovaj bus je dobar za voziti, udoban je, kvačila su mekana. Sjedala za putnike u njemu nešto su novija, promijenjena su. Ostavio sam i ovu bocu za dezinfekciju ruku i natpis stavljen u njega za vrijeme korone. Sve je to dio njegove prošlosti, a i dobro mi dođe za ruke ako nešto u njemu radim. Jedino mi je problem parking jer živim u centru grada gdje ni auto ne može prići pa ga moram držati nešto dalje – zaključuje Josip kojemu želimo još puno lijepih vožnji u kojima toliko gušta.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
