Od Hitlera do Mata Hari: Pisac, žena ratnica, gay špijun i Papa

Ususret 100. obljetnici početka Prvog svjetskog rata donosimo neke od nazanimljivijih likova, priča, činjenica i događaja koji su obilježili tijek samog rata. Sve priče donosimo u našem specijalu Prvi svjetski rat: 100 godina .

Mata Hari kriva za smrt desetaka tisuća vojnika

Mata Hari, najpoznatija špijunka u I. svjetskom ratu , rođena je kao Margaretha Geertruida Zelle 1876. godine u Nizozemskoj u obitelji srednje klase. Njezin je otac bankrotirao, a roditelji su se rastali što je Margarethu jako pogodilo. Kasnije se udala i odselila u Indoneziju gdje je njezin muž bio stacioniran.

Učila je lokalne običaje i plesove. Par u braku nije bio sretan. U Europu su se vratili 1902. godine. Razdvojili su se i na kraju rastali. Margaretha je otišla u Pariz gdje je počela karijeru egzotične plesačice , a bila je i kurtizana . Nazvala se Mata Hari što na malajskom znači "oko dana ili sunce". Tijekom Prvog svjetskog rata Mata Hari je puno putovala Europom. U nekom trenutku navodno je plaćena da špijunira za Francusku. Godine 1916. u luci u Falmouthu su je izvukli s broda, a onda su je britanske vlasti ispitivale o njezinim aktivnostima. Vratila se u Španjolsku gdje je imala aferu s Arnoldom Kalleom , njemačkim bojnikom.

Kalle je u Berlin slao poruke u kojima je javljao da je špijun H21 bio uspješan i koristan. Te su poruke presreli prema nekim podacima Britanci, a prema drugim Francuzi. H21 je navodno bila Mata Hari. U veljači 1917., čim je ušla u Francusku, uhićena je. Francuske vlasti su rekle da su u njezinoj sobi pronašle nevidljivu tintu. Mata Hari je tvrdila da je to šminka.

Izveli su je pred vojni sud. Proglasili su je krivom za smrt desetaka tisuća vojnika i strijeljali u srpnju 1917. u šumi u blizini Pariza. Iako su kasniji dokazi upućivali da je bila dvostruki špijun odnosno da je špijunirala i za Njemačku, neki povjesničari tvrde da je zapravo cijelo vrijeme špijunirala samo za Francusku .

Ruskinja na prvoj liniji fronte

Marija Leontievna Bočkareva bila je jedna od osebujnijih ličnosti u Prvom svjetskom ratu. Rođena je 1889. godine, a udala se s 15 godina. S mužom je živjela u Sibiru, ali ga je ostavila nakon što ju je počeo vrijeđati. Počela je vezu s drugim muškarcem, Jakovom Bukom. Zajedno su otvorili mesnicu. Buk je krao pa su ga poslali u egzil, a Marija ga je slijedila. U egzilu su opet otvorili mesnicu. Muž je i dalje krao pa su opet bili prisiljeni seliti se. Počeo je i piti i postao nasilan. Marija ga je onda ostavila. Kad je počeo Prvi svjetski rat, vratila se u Tomsk gdje je živjela sa suprugom. Pridružila se rezervnom bataljunu Carske vojske i dala je vjernost caru Nikoli II.

Muškarci su je uznemiravali i maltretirali sve dok se nije dokazala u borbi. Narednih godina bila je dva puta ranjena i tri puta odlikovana za hrabrost. Godine 1917. dobila je dozvolu da osnuje prvi ženski bataljun . Imao je oko 1700 pripadnica. Nakon mjeseci treninga ženska jedinica je poslana na zapad Rusije kako bi sudjelovala u Kerenski ofenzivi. Jedinica je sudjelovala u jednoj velikoj bitki, onoj kod Smorgona.

Bočkareva je sudjelovala i u formiranju drugih ženskih postrojbi. Bile su na frontu u vrijeme Oktobarske revolucije , ali nisu sudjelovale u obrani Zimskog dvorca . Godine 1918. boljševici su je htjeli pogubiti zbog njezinih veza s Bijelom armijom . Od smaknuća ju je spasio vojnik koji se s njom borio 1915. godine i koji je uvjerio boljševike da odustanu od smaknuća.

Dobila je putovnicu i dozvoljeno joj je da napusti zemlju. Najprije je otišla brodom u SAD. Bila je u  San Franciscu, New Yorku i Washingtonu. Sastala se s predsjednikom Woodrowom Wilsonom i molila ga da intervenira u Rusiji. Navodno je bio toliko ganut da joj je sa suzama u očima obećao da će napraviti sve što može. Iz SAD-a je otišla u Veliku Britaniju gdje ju je primio kralj George V. Kasnije se vratila u Rusiju. Pokušala je osnovati novu žensku jedinicu, ali nije uspjela. Godine 1919. vratila se u Tomsk i tamo pokušala opet surađivati s Bijelom armijom. Boljševici su je uhvatili i strijeljali 1920. godine.

Gay špijun ubio se u hotelskoj sobi

Alfred Redl je bio špijun tijekom Prvog svjetskog rata. Bio je dvostruki špijun, a za Ruse je počeo raditi navodno jer su ga ucijenili zbog njegove homoseksualnosti. Redl se, kada je otkriveno da ga plaćaju Rusi, ubio u sobi elitnog hotela u Beču.

Redl je rođen 1864. Porijeklom je bio iz Lavova koji se danas nalazi u Ukrajini. Položaja se domogao vlastitim radom i bio je odan Austro-Ugarskoj gdje je bio šef obavještajne službe glavnog stožera vojske . No, nakon što su Rusi otkrili njegovu seksualnu orijentaciju, ucijenili su ga i počeo je špijunirati za njih. Špijuniranje su mu "masno" plaćali te je tim novcem mladom časniku elitne carske garde, u kojeg je bio zaljubljen, pribavljao najbolje konje, kupio automobil i raskošan stan.

Časnika je vodio sa sobom na službene prijeme i svima je govorio da je on njegov nećak . Čak ga je uspio nagovoriti da se ne oženi. Redl je Rusima prodao glavne austrougarske planove napada , planove mobilizacije, što je na početku Prvog svjetskog rata bilo posebno važno, te planove utvrda koje su Rusi odmah na početku rata pregazili. Ipak neki povjesničari tvrde da Redl Rusima nije davao toliko važne informacije, već da im je davao imena austrougarskih špijuna koje su Rusi onda smaknuli. Austrougarske vlasti su 1913. saznale da im cure informacije i preko koga.

U glavnu poštu u Beču je dolazila sumnjiva pošiljka novca na ime Nikon Nizetas . Utvrdili su da se iza tog imena zapravo krije Redl. Vlasti su mu onda u hotel poslale posebno izaslanstvo koje mu je donijelo revolver da si njime propuca glavu dok oni čekaju na ulici. Redl je napisao poruku: "Strast i lakoumnost su me uništili. Svojim životom sam platio za svoje grijehe. Molite za mene". Nakon toga se ubio.

Ernest Hemingway kroz "kišu metaka" na leđima nosio ranjenog vojnika

Još jedna osebujna ličnost Prvog svjetskog rata bio je američki pisac Ernest Hemingway . Rođen je 1899. godine u Illinoisu. Kada je napunio 18 godina pokušao je stupiti u vojsku, ali ga nisu primili jer je slabije vidio na lijevo oko. Čuo je da Crveni križ traži dobrovoljce koji žele voziti ambulantna vozila. Odmah se prijavio. Crveni križ ga je primio u prosincu 1917. godine, a to je mjesto napustio u travnju 1918.

U Europu je stigao u svibnju 1918. U srpnju iste godine ranila ga je austrijska granata u trenutku kada je dijelio talijanskim vojnicima čokolade i cigarete. Granata je onesvijestila Hemingwaya i ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Što je tada bilo ne zna se točno. Jedan od vozača ambulantnih vozila napisao je Hemingwayevom ocu da je ranjeni Ernest smogao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko metaka.

Da nije bilo I. svjetskog rata ne bi bilo ni Hitlera?

Prvi svjetski rat utjecao je i dao smjer u životu Adolfu Hitleru. Prije rata on je bio nitko i ništa, a da rata nije bilo vjerojatno bi tako i ostalo.

- Bez iskustva rata, poniženja poraza i prevrata revolucije neuspješni slikar i društveni propalica nikada ne bi otkrio što napraviti sa životom. Ne bi ušao u politiku i nikada ne bi pronašao zanimanje kao propagandist i demagog - napisao je Hitlerov biograf Ian Kershaw .

Izgubljeni rat radikalizirao je njemačku politiku i kreirao "tržište" za mržnju i šovinizam. U previranju nakon njemačkog poraza, Hitler je otkrio da se u tome može istaknuti. Posebno u mržnji i bijesu protiv Židova koje je smatrao odgovornima za poraz Reicha čime je raspirio antisemitizam kod njemačkih nacionalista koji su tražili "žrtveno janje".

Vrijeme i njegovo huškanje protiv Židova, ali i Versajskog mirovnog ugovora , bili su dovoljni da Hitler postane dominantna figura njemačke ekstremne desnice do sredine 1920-ih. No njegov nacistički pokret je na izborima 1928. godine osvojio samo 2,6 posto glasova. Postali su sila tek zahvaljujući Velikoj gospodarskoj krizi. Weimarska Republika koja je bila nastala na porazu i nosila je stigmu, nije imala potporu svojih vojnih trupa. To je Hitleru dalo priliku da uništi Weimarsku Republiku.

Letački "as": Crveni Barun imao je 80 zračnih pobjeda

Manfred von Richthofen, poznatiji kao Crveni Barun bio je najpoznatiji letački "as" za vrijeme I. svjetskog rata. Rođen je 1892. godine u pruskoj obitelji. U borbu je ušao kao pripadnik konjice, a kasnije je tražio da ga premjeste u zrakoplovstvo. Aktivnu službu je počeo u proljeće 1916. godine na zapadnoj fronti i prvi je časnik koji je nagrađen za vojnu pobjedu u rujnu iste godine.

Do svoje smrti imao je ukupno 80 pobjeda u zračnim borbama, više nego bilo koji drugi pilot. Dobio je najviše vojno odlikovanje. Richthofen je trenirao i mlade pilote, a nadimak Crveni Barun dobio je 1917. godine kada je svoj zrakoplov obojio u crveno . Nekoliko puta je bio pogođen, a 1917. godine teško je nastradao. Vjeruje se da se od tih ozljeda nikada nije potpuno oporavio. Poginuo je 21. travnja 1918. godine u francuskoj regiji Somme . Puno se raspravljalo i nagađalo o tome tko ga je pogodio, no zna se da ga je metak ubio dok je nisko prelijetao područje. Pokopan je na njemačkom groblju u Francuskoj. Godine 1925. njegova je obitelj ekshumirala tijelo i ono je onda pokopano u Njemačkoj.

Lawrence od Arabije - pustolov koji je ujedinio Arape

Thomas Edward Lawrence poznatiji kao Lawrence od Arabije , rođen je u Walesu 1888. godine. Bio je britanski vojni časnik koji je pomogao koordinirati vojnu kampanju u arapskom svijetu protiv Otomanskog carstva tijekom I. svjetskog rata. Lawrence je uspio ujediniti Arape koji su onda zauzdali Turke na Bliskom Istoku. Zbog toga je postao legenda.

Rođen je kao nezakoniti sin anglo-irskog aristokrata . Učio je arheologiju i zbog toga često putovao na Bliski Istok prije rata. Poznavao je područje i govorio je arapski pa su ga zbog toga regrutirale britanska vojska i tajna služba 1914. godine. Dvije godine kasnije poslali su ga da sklopi savez s pripadnicima arapskog plemena Hejaz , medu kojim je živio. Tada je počeo nositi beduinski ogrtač po kojem je kasnije bio prepoznatljiv. Proslavio ga je američki novinar koji je o njemu snimio film, fotografirao ga i držao o njemu predavanja.

Poslije rata služio je kao vojni pilot . Godine 1935. vozio se na motociklu te je pao kad je izbjegavao dva dječaka na biciklu. Umro je šest dana nakon nesreće. Imao je 46 godina.

Benedikt XV., ratni Papa, tražio je mir i bio neutralan

Giacomo della Chiesa odnosno Benedikt XV . je bio Papa za vrijeme Prvog svjetskog rata . Pontifikat mu je počeo u rujnu 1914., a trajao je do njegove smrti 22. siječnja 1922.

Njegov izbor nije tekao glatko. Zbog rata i sukobljenih strana to je bila teška konklava . Glasovalo se tri dana i u deset krugova. Nakon njegovog izbora pojavio se mali problem. Naime, za svakog Papu se za proglašenje šiva odjeća u tri veličine. No, sve tri odore su Benediktu XV. bile prevelike pa su svi zaključili da nitko nije vjerovao da će on biti izabran. Činjenica da je izabran Talijan pripisivala se tome da Italija tada još nije bila u ratu.

Nakon što je krojač odoru suzio i skratio, Papa je odredio da će se krunjenje obaviti u Sikstinskoj kapeli, a ne na Trgu svetoga Petra kako je bio običaj. Krunjenje je obavljeno uz minimalne troškove i samo u prisustvu nekoliko kardinala i veleposlanika i to u znak žalosti za ratne žrtve. Samo par dana nakon što je izabran za poglavara Katoličke crkve, Benedikt XV. je uputio zaraćenim stranama apel za mir i protiv nehumanosti rata.

U ratnom vihoru papa Benedikt XV. se držao strogo neutralno , suzdržavajući se od osude bilo koje strane. U Vatikanu je otvorio ured koji vodi brigu o razmjeni zarobljenika i njihovu povratku kućama. U kolovozu 1917. Papa šalje Saveznicima i Centralnim silama jedan program od sedam točaka, kojim preporučuje mir zasnovan na pravima, a ne na vojnim uspjesima. No, nitko to nije želio prihvatiti, jer su svi i pravno htjeli ozakoniti svoja osvajanja. Dao je punu potporu Ligi naroda čiji je cilj bio mir u svijetu.

Raspućin - bezobrazni razvratnik koji je zaludio carsku obitelj

Grigorij Jefimovič Raspućin rođen je 1869. godine u Sibiru gdje je i odrastao. Nije bio direktni sudionik Prvog svjetskog rata, ali je tijekom njega imao velikog utjecaja na rusku carsku obitelj, posebno na caricu Aleksandru. Godine 1911. Raspućin je došao u Sankt Peterburg. Svojim hipnotičkim moćima je zaustavio krvarenje carevića Alekseja i nakon toga ga je carica uzela u svoju zaštitu.

Raspućin je bio grub, bezobrazan i razvratan, a puno je i pio . No carica je vjerovala da je on Božji poslanik koji se brine za budućeg cara. Raspućin je smetao velikašima jer su vidjeli da ima vrlo veliki utjecaj na carsku obitelj u političkim i gospodarskim pitanjima. Odlučili su ga ubiti u noći 30. prosinca 1916. godine . Prvo su ga otrovali vinom i kolačima, no otrov nije djelovao. Onda su ga ustrijelili iz blizine. Raspućin je pao i kad se činilo da je mrtav, ustao je i pokušao pobjeći. Urotnici su ga uhvatili, istukli, ispalili u njega još nekoliko hitaca i bacili u rijeku Nevu u kojoj se utopio.

Raspućinova kći kasnije je tvrdila da su negativnu sliku o njezinom ocu izmislili njegovi neprijatelji te je tvrdila da je on bio dobar, obiteljski čovjek.

Revolucije, kraj carstva, Lenjin i boljševizam

Prvi svjetski rat je dokinuo mnoge režime, ali se nigdje promjena nije dogodila tako brzo kao u Rusiji. Rat je samo pojačao i rasplamsao mržnju protiv vladajuće elite. Rusija je 1917. doživjela nekoliko teških vojnih poraza, a Rusi su smatrali da je za to odgovoran car Nikola II.

U Sankt Peterburgu deseci tisuća prosvjednika, uglavnom žene, izašli su na ulice. Tražili su hranu i završetak rata. Kada je armija ignorirala zapovijedi i pridružila se prosvjednicima, Nikola II. je bio prisiljen abdicirati .

Smjer povijesti promijenila je druga, Oktobarska revolucija. Vladimir Lenjin je narodu obećao mir, državu i kruh te je njegova Boljševička partija , koju je podupirala Crvena armija, došla na vlast. Odmah su sklopili mir s Njemačkom. Car i njegova obitelj morali su u izgnanstvo, a godinu kasnije su smaknuti usred građanskog rata u kojem su se mnogi vojnici koji su se vratili s fronte pridružili boljševicima.