Spavao je s bezbroj žena i čak sedam puta je liječio gonoreju

Životne priče Vita Corleonea i njegova sina Michaela Corleonea iz romana Marija Puza “Kum” dijele mnoge sličnosti s biografijom jednog od najpoznatijih gangstera svih vremena. Sicilijansko-američki kriminalac i mafijaš Charles "Lucky" Luciano, rođen je kao Salvatore Lucania na Siciliji na današnji dan 1897. godine.

Obitelj Lucania preselila se u Ameriku sa tada devetogodišnjim Salvatoreom u potrazi za boljim životom koji je već u osnovnoj školi počeo reketariti učenike i provoditi svoju strahovladu. Tako da su sitni kriminal i tuče okarakterizirali djetinjstvo ovog došljaka. Za peni ili dva dnevno, Luciano je nudio osobnu zaštitu malim židovskim dječacima od batina koje bi dobivali na putu u školu.  A ako mu ne bi plaćali onda bi ih sam tukao.

Luciano je napao jednog dana i sitnog mršavog židovskog dječaka iz Poljske. Zvao je Meyer Lansky. On mu nije htio dati novce. Počeo ga je tuči, ali taj maleni, niski,  prgavi i suhonjavi dječak se toliko dobro branio da se Luckyju svidio. Uskoro su Charles i četiri godine mlađi Meyer postali nerazdvojni. Njihovo prijateljstvo, a i poslovna suradnja trajali su godinama.

Sa osamnaest godina Luciano je osuđen za prodaju heroina i prebačen u popravni dom u kojem je proveo šest mjeseci. Odmah po izlasku nastavio je sa preprodajom narkotika. Do 1916. godine Luciano je bio lider jedne od ozloglašenih bandi iz dijela New Yorka koji se tada zvao Pet točaka, a policija ga je smatrala glavnim osumnjičenim za nekoliko ubojstava. Njegov loš glas svakim danom je rastao. Rastao je i krug njegovih prijatelja iz podzemlja. 

U vrijeme prohibicije dvadesetih godina počeo je krijumčariti alkohol. Smatrao je da se mafija mora reformirati tako da kontrolira pojedine dijelove SAD-a i zato počinje raditi, sa svojim starim prijateljom Meyerom Lanskym, za Joea Masseria, koji je slično razmišljao.

Osnovao mafijašku vladu

U to vrijeme, krajem 20-ih godina, počinje rat koji se vodio između stare i nove mafije. Stara zvana "mustache petes" koju je vodio Salvatore Maranzano protiv nove mafije, čiji je vođa bio Joe Masseria. 

Luciano ubrzo shvaća da obračun mafija bitno utječe na opadanje prihoda, a samo izaziva krvoproliće. Pada odluka, a ta je ubojstvo svog šefa. Iznajmljuje plaćene ubojice koje 1928. ubijaju Masseriju u jednom pubu u Brooklynu i sklapa primirje s Maranzanom. 

Poslije toga dijeli američku mafiju na više obitelji diljem zemlje. No Maranzano ga vidjevši da postaje previše moćan pokušava ubiti, ali ne uspijeva. Luciano napada prvi i u rujnu 1931. on njega likvidira. I tada provodi temeljitu reformu američke mafije. Osniva  pet njujorških mafijaških obitelji i dijeli teritorij, ukida titulu 'Cappo di tutti cappi' i osniva tijelo koje se zvalo The Commission( komisija)  - vrstu odbora koji će mafiju voditi poput korporacije usmjerene na zaradu. Nekoliko desetaka obitelji kontroliralo je krijumčarenje alkohola, dilanje droge, prostituciju, sindikate, dućane i pekarnice, infiltraciju u legalne biznise, politiku, policiju. To tijelo je funkcioniralo otprilike kao mafijaška vlada. 

Na fotografiji iz 1932. godine stoje (s lijeva na desno) - Paul Ricca, Salvatore Agoglia, Lucky luciano, Mayer Lansky, John Senna, Harry Borwn

U svemu mu, naravno, pomaže prijatelj Lansky.  Meyera su zvali, uz puno poštovanje, Mali čovjek, a Lucky je svim svojim ljudima govorio da ga uvijek slušaju. Jedan od FBI agenata iz tog vremena, sa neskrivenim divljenjem rekao je o Lanskom: "Bio bi predsjednik Upravnog odbora 'General Motorsa' samo da se bavio legalnim poslom".

Luciano je tako uspio ujediniti talijanske obitelji dok je njegov prijatelj Meyer Lansky ujedinio židovske obitelji.

Lucky je izgledao zastrašujuće zahvaljujući ožiljku na obrazu koji je zaradio 1929. godine kad je otet i pretučen i kad je od posljedica batinanja trebao i umrijeti. Nasuprot uvriježenom mišljenju, svoj nadimak Lucky, nije dobio zbog toga što je preživio taj napad, već zato što je imao nevjerojatnu sreću u klađenju na konjske trke. Gotovo nikada nije gubio.

Luksuzan život

Lucky Luciano je vodio glamurozan život. Stanovao je u hotelu Waldorf Astoria, nosio skupa odijela i ručno izrađene cipele, uvijek je bio u društvu ljepotica. Gdje god bi otišao uživao je u životu, kockao na konjskim trkalištima, a nerijetko je uživao sa Hollywoodskim "zlatnim djevojkama". No, nije bio imun na seksualno prenosive bolesti. Sedam puta je "pokupio" gonoreju i jednom sifilis.

Iz zatvora vodio poslove

Niti jedna vrsta kriminala nije mu bila strana. Doduše, najviše se obogatio zahvaljujući prostituciji jer je znao da na ljudskim porocima najlakše zaraditi ogromne novce. A prostitucija je bila njegova najjača strana. Ali baš kao što diler droge ne bi smio koristiti ono što prodaje tako ni Luciano nije 'isprobavati' svoje djevojke. 

U vlasništvu je imao 200  bordela u New Yorku. Na kraju je 1936. uhićen i to upravo zbog prostitucije, i strpan u zatvor, najprije u Sing Sing a zatim u državni zatvor "Clinton". Naime, protiv njega je svjedočilo 28 prostitutki.  Neki povjesničari danas vjeruju da su prostitutke Luciana optužile lažno, da im je tužiteljstvo prijetilo da bi u zatvoru mogle provesti i sedam godina ako ne budu surađivale.

Prema tim teorijama, Luciano je bio odgovoran za mnoge zločine - krijumčarenje alkohola, dilanje droga, reketarenje i ubojstva - ali ne i za organiziranje prostitucije, jedino kazneno djelo za koje je ikada osuđen.

No poslove je vodio i iz zatvora. Kad je Amerika ušla u Drugi svjetski rat Lucianove usluge su im bile prijeko potrebne. Osnovni zahtjev vojske bio je da Lucky stupi u kontakt sa mafijom na Siciliji i zatraži pomoć od njih. Lucky je sve sredio.

Srčani udar na aerodromu u Napulju

Poslije rata ga nisu mogli pustiti na slobodu ali ni zadržati u zatvoru pa su ga deportirali u Italiju. No to ga nije spriječilo da nastavi voditi poslove. No njegovo srce bilo je slabo jer je u životu i preživio nekoliko srčanih udara. Od zadnjeg je i umro u  zračnoj luci u Napulju u 65. godini života.

Lucky na privatnoj kućnoj zabavi u Rimu 1949. godine

Tamo se trebao sastati s američkim producentom Martinom Goschijem koji je o Lucianu trebao snimiti film.  Dok je stajao ispred producenta lice mu se zgrčilo, uhvatio se objema rukama za grudi. Pao je nasred aerodroma. Tek nakon smrti, Luckyju Lucianu bilo je dozvoljeno da se vrati u Sjedinjene Države. Sahranjen je na groblju "St. John" u New Yorku.

Lucky i Lansky

Talijan i Židov bili su nerazdvojna braća po kriminalu. Luciano je jednom rekao: "Davno sam shvatio da Meyer Lansky razumije talijanski mozak skoro bolje nego ja. Govorio sam mu da je možda i imao majku Židovku, ali da ga je gotovo sigurno dojila Talijanka sa Sicilije." Luciano je često govorio da Lansky vidi što se događa i iza ugla te da može predvidjeti što će se sljedeće dogoditi u svijetu podzemlja ili da je "cijev njegovog pištolja kriva", što bi značilo da je uvijek nekako znao kako da se skloni sa prve linije vatre. 

Upravo je Lansky bio taj koji je stvorio ono što bi se moglo nazvati najvećim izvorom prihoda organiziranog kriminala u to vrijeme a to su bile kockarnice u Havani. Osobno je vodio pregovore sa tadašnjim prvim čovjekom Kube, Fulgencijem Batistom.

Luciano je bio izuzetno zadovoljan sa ovim strojem za pravljenje novca i nikada mu ni na pamet nije palo da mu se zamjeri. Meyer je bio čovjek sa mozgom, ali bila mu je neophodna grupa nemilosrdnih ubojica da bi se poslovi mogli nesmetano odvijati. Mediji su Lucky i Lanskog nazvali "Murder Incorporated".