Spašavala je ljude u užasu rata: 'Spojeni smo nevidljivom niti, suborci su mi kao druga obitelj'

Snježana Grgurić (50) imala je svega 17 godina, kad je 1991. godine završila medicinsku školu u Rijeci i zaposlila se u riječkoj bolnici. Taman je u to vrijeme počeo rat na ličkom području, a ona osjetila silan poriv da se prijavi u ured za obranu. Nije to učinila zbog pritiska roditelja, koji nisu željeli da se njihova kći izloži riziku pogibije i aktivno priključi obrani domovine. No Snježana je bila nezaustavljiva. Godinu dana do punoljetnosti stjecala je iskustvo u operacijskoj sali, a nakon toga se prijavila u ured za obranu i 12. srpnja 1993. stigla u Gospić. U uniformi i s medicinskom torbom spremna spašavati ranjenike na prvoj crti bojišnice.

- Znala sam da Otočac i Gospić brane moju rodnu Rijeku i htjela sam dati svoj doprinos obrani. Rasporedili su me u 305. logističku bazu kao sanitetsku potporu 9. gardijskoj brigadi. Dolazak u Gospić bio je šok - iz mirne Rijeke u kojoj je bilo tek nekoliko zračnih uzbuna ti dolaziš u razrušeni grad koji se tuče dan za danom. Ranjeno, krvavo tijelo nije mi bilo strano jer su tijekom mog rada u operacijskoj sali svi teži ranjenici dolazili u Rijeku. Čim sam došla, bio je napad na Gospić. Izletjela sam na balkon s češljem u ruci i danas ne znam zašto mi je češalj trebao. Svi iz te ulice skrivali su se u podrumu kuće, a kolegica i ja smo navukle uniformu, uzele naoružanje i sanitetsku torbu te sišle u podrum govoreći da mi moramo u vojarnu. Pokušali su nas zaustaviti, govorili nam da ne idemo nigdje, da se puca, ali mi smo morale ići u vojarnu i staviti se na raspolaganje. I cijelo to vrijeme ja sam držala u ruci taj češalj koji mi je, znam da zvuči smiješno, bio neka sigurnost u tom trenutku. Nigdje nije bilo ni žive duše osim nas dvije koje smo hodale do vojarne i hvala Bogu ništa nas nije pogodilo - prisjeća se Snježana.

SAMO U 24SATA Specijali prilog o Oluji u 24sata: Naši dani slave i slobode...

U Oluju je krenula kao pripadnica logističke satnije 9. gardijske brigade, nakon što je načelnica saniteta rasporedila zdravstvene djelatnike po postrojbama. Nikad, kaže, neće zaboraviti tu noć 4. 8., kada su iz Perušićke kose krenuli prema svojim pozicijama. I kad je umalo izgubila život.

- S još troje suboraca bila sam u lakom oklopnom vozilu. Naše vozilo bilo je smješteno u Jurković dolu, jer je pravac našega djelovanja bio prema repetitoru. Negdje između 14-15 sati dobili smo dojavu da imamo ranjenika na repetitoru. Krenuli smo prema repetitoru, no kako je riječ o miniranom području, smjeli smo ići samo tragom tenka. Stigli smo do kraja traga tenka i vozač je stao, a dva izviđača izašla su provjeriti do kuda možemo ići. Rekli su da možemo još malo naprijed. Kolegica i ja taman smo pripremile infuziju i sve što nam je potrebno. Nismo prešli ni pola metra i prednjim desnim kotačem nagazili smo na tenkovsku minu koja nas je digla u zrak. Kako smo nas dvije sjedile iza, silina detonacije me podigla uvis, udarila sam glavom u krov. Sve je bilo puno dima i baruta, čula sam da se kolegica nakašljala i da pipa po sebi je li ozlijeđena - prisjetila se Snježana.

Čula je zapomaganje vozača koji je bio ranjen i obje mlade žene pojurile su iz vozila.

- Kolegica je išla prva prema njemu, izvukle smo ga, no u tom trenutku u grmlju sam primijetila protutenkovsku minu šesticu s antenom. Prepoznala sam je jer sam prije Oluje prošla obuku inženjerije za mine i znala sam da se može aktivirati rukom. No nisam znala ima li upaljač ili ne te sam stala kraj te mine i rekla kolegici da izvuče vozača iza mene, da se mina ne bi aktivirala. Uspjele smo sanirati njegovu ozljedu glave i pozvale smo pomoć da dođe po nas jer nam je vozilo bilo u defektu. Vratili su nas u bazu u Pocrniće, načelnica saniteta htjela je da odemo do bolnice na pregled, no mi smo to odbile. Bile smo dobro, bile smo potrebne jer su dečki stradavali i ginuli te smo nastavili dalje - svjedoči Snježana dodajući kako nitko od njih ne bi preživio da su krenuli još metar naprijed.

Njezin pravac završio se na Udbini, u koju su ušli 7. kolovoza i u kojoj je ostala četiri dana.

- Prvi dan bilo je najviše ranjenih. Uglavnom su to bila ranjavanja u minskom polju, ozljede udova i trbuha. Neke suborce, poput dečka kojem je bila rastrgana noga, nisam ni prepoznala, dok me nije pozvao imenom. U tim nekim trenucima uopće ne razmišljaš, kao u bunilu samo ideš i nisu ti na pameti ni obitelj, ni život, ni sigurnost. Samo želiš spasiti čovjekov život i to te vodi - objašnjava Snježana.

MUP OBJAVIO Ovo je program proslave Oluje

Nikad, kaže, neće zaboraviti trenutak kad su preko motorole čuli da je Knin oslobođen.

- To je tako predivan osjećaj, to nam je dalo toliko energije i snage da bismo mogli nastaviti još mjesec dana. Sreća i veselje su bili i kad su oslobođeni Lovinac i Sveti Rok. Baš sam s kolegom u topničko-raketni divizion nosila lijekove suborcu koji je imao temperaturu i tad su, u čast oslobođenja, napunili VBR s 40 raketa. Važno sam stala da vidim kako se to ispucava, no nisam znala da svaki put kad se ispali raketa, dio veličine pepeljare izleti. Nasreću, suborac me povukao da me to ne zvizne u glavu - prisjeća se.

Dodaje kako se trenutak kad je oslobođena Hrvatska ne da opisati riječima i da više nikad sličan osjećaj nije osjetila.

- Jako sam ponosna na svoj doprinos u Domovinskom ratu. Srce ti je puno, zato smo mi međusobno vezani nekom nevidljivom pričom i niti. One ostaju spojene dovijeka, to je moja druga obitelj, pogotovo ljudi iz mog saniteta s kojima sam funkcionirala odlično. Puno je ljudi prošlo kroz 9. gardijsku brigadu i najveće ti je priznanje i nagrada kad te netko prepozna i zahvali ti što si mu spasila život. To su moji suborci i ljudi koje sam spasila - s ponosom govori Snježana.

U sustavu je radila do 2011. godine, kad je oboljela i povukla se u vojnu mirovinu. Sa suprugom i sinom živi u Gospiću i sretna je jer je napokon domaćica.