Slomljena mliječna staza: Ljudi na Baniji se muče, a država im nije u stanju omogućiti asfalt

Preko milijun litara godišnje, skontao je ugrubo Zoran na zadnjem sjedištu službenog auta. Brzinski račun muškarca s naočalama podrazumijeva mlijeko koje proizvedu u jednoj godini na ovim brdima, a zatim ga posredstvom velikih firmi otpreme u ostatak Hrvatske. Preko milijun litara. Šest nula.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:53

Slomljena mliječna staza na Baniji | Video: 24sata/pixsell

Lako moguće da je mlijeko u kavi koju ispijate ili ono koje je vaše dijete jutros doručkovalo stiglo upravo iz Banskog Grabovca, Šušnjara, Luščana ili nekog drugog zaseoka oko Petrinje. U tim selima, na ishodištu doslovne Mliječne staze, danonoćno rintaju ljudi kojima se podmeću klipovi pod kotače. Klipovi su u ovom slučaju kamenje, rupe, kanali i blatne bujice koje teški kamioni nakrcani mlijekom i mesom moraju savladavati da bi stigli do naših stolova.

Uvjerili smo se na vlastite bubrege u katastrofalno stanje prometnica na koje su osuđeni vlasnici banijskih OPG-ova koji tvrdoglavo pune državni proračun, a koji još uvijek nije sposoban asfaltirati par kilometara ceste. Situacija je jednostavna: Poljoprivrednici crnče s kravama, ovcama, kozama i pčelama. Velike tvrtke otkupljuju njihovo mlijeko, meso i med. Iste te tvrtke jedva dolaze do njih jer putevi nisu podesni za traktore, a kamoli višetonske kamione. Očajna Danijela Šteković krši ruke i pita se u čemu je problem.

- Imamo muzne krave, tovimo junad, imamo ovce i svinje. Kamioni Vindije, kamioni za junad, za repromaterijal... Nitko ne može normalno doći kod nas. Kad je Hrvatska ušla u Europsku uniju, iz Slovenije smo naručivali deterdžente za mljekovod. Ljudi su se zgražali kad su vidjeli kako živimo mi, a kako žive poljoprivrednici u Europi. Pa pogledajte ovo. Tražimo samo naše osnovno pravo na normalan život. Ništa drugo - govori žena u dvorištu svog imanja. Kako kaže, svi u okolici imaju isti problem.

DOGRADONAČELNICA GLINE 'Počele su prijetnje Banijcima. Ako ne glasaju za tu i tu opciju, neće ih više voziti kod doktora'

- Naša egzistencija ovisi o tome hoće li kamioni uspjeti doći do nas i otkupiti mlijeko. Zimski uvjeti su kaotični, imali smo situaciju kad mljekar nije mogao doći zbog snijega. Moj suprug ga je vukao traktorom, puknuo je lanac i čovjeku razbio šajbu. Kamioni zaglave i kad je kiša - priča poljoprivrednica. Nije jedina.

- Ima nas više ovdje, jedanaest OPG-ova. Mlade smo obitelji s djecom, tradicionalne banijske obitelji. Nismo socijalni slučajevi, proizvođači smo. Stvaramo hranu, svježe meso, mlijeko, sir, vrhnje... Nadograđujem se godinama, trudim se učiti. Porezni smo obveznici, pridonosimo, nismo na državnim jaslama i treba nas prepoznati - ljuta je Danijela.

Kako kaže, pokušali su se obratiti svima, od Grada Petrinje, preko županije do Ministarstva poljoprivrede, koje je još davno odobrilo sredstva da se asfaltira put do proizvođača. Do njih asfalt nije došao. Dakle, odluka postoji, ali negdje, u birokratskom labirintu lokalne politike ona nije našla put do banijskih poljoprivrednika. Gnjevni su, dosta im je više zanemarivanja. Kao da potres nije bio dovoljan.

Nešto dalje, u svom dvorištu plače Grozda Šteković. Živi u bivšem svinjcu jer godinama čeka na obnovu uništene kuće, iako je odavno predala sve papire. Njeni dokumenti su u nekoj ladici u ministarstvu.

- Vidi, dijete, kako živim. Imam sina, kćer i dvije unuke. Kći je otišla u Njemačku, mora djecu nečim prehraniti. I štala je porušena. Imam sedam krava i deset svinja. Ovaj put, to je katastrofa. Pospu malo pijeskom koji se odvali čim padne kiša - govori gospođa Šteković. Sin jede za stolom s radnicima, smiruje majku.

Na sljedećem imanju nas čekaju Slađana i Zoran Polimac. Mladi ljudi, jedva smo im uspeli auto do dvorišta.

- Sve vidite. Imamo OPG, tu je i poljoprivredna zadruga. Sve je ekološka proizvodnja. Od potresa je krenulo nizbrdo, ali držimo se. Kamioni dolaze uz pomoć traktora. Čupamo, vučemo. Neki ne mogu prijeći, zapnu na onom prijevoju. Dolazili bi nam strani vozači, uvijek muka. Srećom, imaju razumijevanja, ali čude se gdje živimo. Vozači, i strani i domaći, kažu da je Hrvatska do Lekenika, a ovo dalje je neka druga država - gorko govore. Razočarani su.

- Nema sluha za nas. Svima su puna usta mladih koji trebaju ostati na zemlji, ali kad nam je potrebno nešto konkretno, dolazi do gluhog telefona. Najviše nas boli što su sredstva već izdvojena, dostavili smo sve podatke, ali kad se stavljao asfalt, otišao je na drugu stranu. Nekako nas uvijek preskoče. Valjda nismo prioritet - priča Zoran, po struci veterinar. On će nešto kasnije sračunati onih milijun litara godišnje.

Na susjednom imanju upoznajemo i Draganu Grbić, uhvatili smo je dok lopata gomilu zemlje. Ona i muž imaju dvoje djece i drže ovce i pčele. Obnavljaju kuću. Nadaju se da će moći živjeti ovdje.

Dalje, u Luščanima s obitelji sjedi i Milenko Bakrač.

- Vidjeli ste sve sami. Kamioni iz Belja se žale da neće dolaziti. I Vindiji je problem. Ne mogu proći. Imamo 250 teladi, imamo i muzne krave. A da ne govorim o rasvjeti koju smo trebali dobiti još prije četiri godine. Nemamo uvjeta za život. Radimo, mučimo se, registriramo aute, a na kraju ih trgamo. Doprinosimo proračunu, a nikoga nije briga. Ma javljali smo se i gradu i županiji. Ništa od toga. Tu sam rođen, kuda da odem? Meni je ovdje Njemačka - priča ljutiti mladić.

Miljenko Maričić u susjednom Šušnjaru se odlučio vratiti iz Njemačke. Uhvatili smo ga na dvorištu.

- Evo, pripremam i sređujem obiteljsku kuću i imanje. Vidim ovdje potencijal za rad, ali fali uvjeta. Žena i djeca su mi još gore, ali planiram se vratiti poslije Uskrsa. Samo da se sredi infrastruktura - govori.

Slične riječi ponavljaju i Daliborka Prišić i Olgica Bogičević. Sa svojim obiteljima rade na poljoprivrednim imanjima, trude se, muče i lome kao amortizeri na kamionima koji im donose egzistenciju. Koji, naposljetku, pumpaju novac u Petrinju, županiju, državu i sve one odgovorne za stanje ovih prometnica.

Odgovorne za slomljenu Mliječnu stazu.