Šljivančanin u intervjuu 1992. o Ovčari: 'Mi smo spriječili bilo kakav masakr nad tim ljudima'

Veselin Šljivančanin  27. studenoga 1992. u tjedniku 'Monitor' pod naslovom 'Zašto sam srušio Vukovar' dao je intervju Vladimiru Jovanoviću. Intervju je objavljen i u knjizi Vukovar 1991.- dokumenti iz srpskih izvora.

Prenosimo ga u cijelosti:

Nakon što smo se složili da smo neistomišljenici, razgovor je mogao da počne. Potpukovnik Šljivančanin, utisak je, ne priča ono što misli: riječi koje je izgovarao kao da su bile nečije druge, skinute s matrice propagande. Na neki način mi je žao ovog kršnog Durmitorca, čini se da nije svjestan šta je uradio i u čemu je učestvovao. Na kraju razgovora, htio sam da ga pitam ima li grižu savjesti, ali se ispostavilo da bi to bilo suvišno. Rekao sam mu da je igračka u ruci krvavih manipulatora. Ne čini mi se da je shvatio.

MONITOR Gospodine potpukovniče, vjerojavatno ste čuli za izvještaj specijalnog izvješća UN o stanju ljudskih prava za oko 175 pacijenata iz vukovarske bolnice, 20. novembra prošle godine, nakon 'oslobađanja', dakle. Mnogi od njih su, dok ste vi stajali ispred bolnice i ljudima iz Međunarodnog Crvenog krsta branili ulazak u nju('Ovo je moja zemlja') odvedeni na zadnja vrata bolnice. Šta vi znate o svemu tome, o zločinima i masovnim grobnicama

Šljivančanin: Ja dosta znam o svemu što se dešavalo i želim da govorim pošteno i objektivno. Prvo, još u vrijeme oslobađanja Vukovara, tvrdio sam da su svi Evropejci protiv Srbije i srpskog naroda, kao i protiv armije. Mnogo toga lijepoga što je bilo - oni nisu željeli da čuju. Drugo, tada je bilo jasno šta oni hoće. Oni žele da srpski i crnogorski narod bace na koljena. Evropejci ni danas ne pominju stradanja i golgotu srpskog naroda. Ja sam ubijeđen, i znam sigurno, da mi iz Gardijske jedinice nismo s nikim postupali van međunarodnih propisa. Mi smo formirali kolone ljudi, i to sledećim redosljedom: Prvo da se zbrinu žene i djeca, a potom ostali. Tu kolonu smo poslali u Hrvatsku, a oni su ih istog dana vratili nazad. Tako, jednostavno, nismo imali mogućnosti da ih zbrinjavamo. Bilo je pokušaja od strane tih zarobljenika i tog naroda, noću, da sami bježe preko kukuruzišta itd.

Takođe, bilo je pokušaja od ovog drugog stanovništva - znate nekome je srušena kuća, osveta je to - da neko nekog ubije i unakazi. Ali, dok smo mi situaciju držali pod kontrolom toga nije bilo. Nisam siguran da je bilo ikakvih masovnih grobnica. E, sad, mi pošaljemo 50 autobusa u 20km udaljene Vinkovce, a oni nam ih vrate. Kažu im: 'Nek vas armija hrani!'. Pa, nemam ja toliko prostora i smještaja. Mi smo ih ostavljali da spavaju po zgradama i kućama, nismo ih dirali pošto su bili razoružani.

MONITOR: Dva i po kilometra jugoistočno od farme Ovčara tvrdi se da postoji masovna grobnica. Govori se o dvije noći stalnog klanja i preko 300 pobijenih, među kojima su civili i žene. Vlada tzv. SAO Krajine, Mazovjeckom i ekspertima UN, nije dozvolila da se obavi istraživanje na tom lokalitetu...

Šljivančanin: Zašto se tu pominje Ovčara? Mi smo komandanta Mitnice, nekog Mitra Karaulu, pitali da sav narod izađe, mi mu sve garantujemo. On je došao do mene i rekao da on hoće njemu da sudimo, da narod ne diramo - što sam ja cijenio, mada je bio najveći zlikovac. Nije tačna cifra koja se tu pominje(175), bilo ih je 183, čini mi se - imam taj spisak negdje.

MONITOR: Ali, ovdje se govori o pacijentima vukovarske bolnice....

Šljivančanin: Reći ću vam...Mi smo te zarobljenike doveli na tu Ovčaru. To je neko selo, šta ja znam. Ali, oni su bili obezbjeđeni svim stražama i mi smo spriječili bilo kakav masakr nad njima. Oni su tu bili dan-dva(više se ne sjećam) i odatle smo ih sproveli direktno u zatvor, u Sremsku Mitrovicu. Mnogi od njih nedavno su pušteni na slobodu. A ti svi, u bolnici, su u pratnji EZ i drugih organizacija sprovedeni u Hrvatsku. Istog dana, Hrvati su ih sami otuda vratili.

MONITOR: Vi ne znate za noćno odvođenje pacijenata autobusima s Ovčare

Šljivančanin: Ne. Svi su po spisku odvedeni u mitrovačku kaznionicu. Taj spisak imaju međunarodne organizacije i one su ga provjeravale. Znači, streljanja i ubijanja nije bilo. Doduše, postojali su leševi koji su skupljani na gomilu prilikom čišćenja grada. Bile su to većinom ustaše. Zamislite kako je bilo teško sada njih sahranjivati, a uz to im i davati neke vojne počasti.

MONITOR: Vi znate ko je Arkan?

Šljivančanin: Da.

MONITOR: On je učestvovao s Vama, na Vašoj strani u svim ti stvarima. Njegovi dobrovoljci bili su, odlukom SSNO-a tretirani kao sastavni i regularni dio zvaničnih Oružanih snaga. Da li su Vam poznati njegovi zločini?

Šljivančanin: Hoću da ovo obavezno napišete: Arkanova vojska nije učestvovala u oslobađanju Vukovara, već Borova Naselja. To mora da se razgraniči...

MONITOR: To ne mijenja stvari...

Šljivančanin: Oni su pokušali da stupe u kontakt s nama, ali ja nisam htio da primim nikog u Operativnu grupu JUG, ko nije bio spreman da izvršava moja naređenja ili mojih pretpostavljenih. Što se Arkana lično tiče, ja sam nekad...Ne, nikad se u Vukovaru nismo sreli, niti je dolazio u Vukovar, dok smo mi bili tamo. Nikad!

MONITOR: Vi, dakle, tvrdite da on nije radio zločine?

Šljivančanin: Ne znam. To ja ne mogu da govorim i ne želim ni o kome da govorim ništa... Ja nikad nisam bio sa Arkanovim jedinicama u borbi, nisam te ljude nikad vodio. Ne želim da govorim o njihovim dobrim i lošim stranama jer nisam bio i nisam vidio - o tome Vam ne mogu ništa reći.

MONITOR: Vi znate za zločine hrvatske vojske?

Šljivančanin: Da, znam.

MONITOR: Ali, Vi ste u pozadini imali Arkana, mnoge dobrovoljce i teritorijalce koji su klali. To niste ni čuli ni vidjeli?

Šljivančanin: Ne, ja ne tvrdim za zločine Arkana, niti bilo koga drugog. To je boljka nas samih, što o tome govorimo. Mi stalno među sobom tražimo zađevice...Ja mogu da primim samo ono što vidim, a ne šta slušam. Tako hrvatski časopis 'Globus', na primjer, za mene tvrdi da sam najveći zločinac hrvatskoga naroda. To ne mogu ni da sanjam, to što mi ono pripisuju. Ali, ja o ustaškim zločinima mogu da govorim zato što sam to doživio(kada su mi ubili vozača npr.) Hrvati su prvi počeli da prave zlodjela.

MONITOR: Da li Vam je, g. potpukovniče, poznato da su Vukovar branili i Hrvati i Srbi?

Šljivančanin: Da su ga branili Srbi? Ne, nije bilo takvih. Bilo je samo njih dvojica, iz miješanih brakova. Predali su mi se i rekli da su prisilno mobilisani.

MONITOR: Kažite, zašto ste srušili Vukovar?

Šljivančanin: Mi nismo htjeli da rušimo Vukovar. Ali, ako hoćemo da vodimo neku vojničku operaciju... Postavljalo se pitanje: kako rušiti gradove? Kako rušiti svoju otadžbinu? Kako ubijati svoj narod, s kojim si do juče bio prijatelj? Ali, kad je svim silama od strane ustaške Hrvatske , od strane Evrope, od strane svih, navaljeno na armiju i srpski narod, onda smo mi krenuli u odlučujuću bitku za Vukovar. Recimo, da je tada taj ustaški komandant Dedaković pošao prema meni i rekao: 'Slušaj, Šljivo, ej, majore, oficire, četniče' - da mi je rekao 'Slušaj da se dogovorimo kao ljudi', ja bih svim vojnicima zabranio da pucaju. Ali, kada su mi 6. oktobra ubili vozača..., neka mi priča ko šta hoće, ja više milosti prema tim ustašama nisam imao, niti ću imati.

Onda sam na komandnom mjestu rekao: ako treba, rušućemo sve do temelja, ali ćemo spasiti živote naših vojnika, građana, žena i ostalih - ali da imamo što manje mrtvih - pa ćemo srušiti taj grad i kazaćemo ustašama da oni ne mogu nama komandovati. I uspjeli smo! Žao mi je, ja sad gledam iz drugog ugla, što je Vukovar srušen, ali to treba da bude opomena svima onima koji hoće silom da rješavaju politička pitanja

MONITOR: Što mislite o braniocima Vukovara?

Šljivančanin: Oni su dali mangupima i huliganima da vode rat. Kad sam zarobio Marina Vidića, ja sam mislio da je to ličnost - on je bio povjerenik hrvatske vlade za Vukovar - ali kada sam ga prvi put vidio, to je bio najobičniji uličar. A on je rukovodio hrvatskim narodom. On!? Dok smo razgovarali, popio je flašu rakije koju sam mu dao. Da li takvi ljudi mogu da vode jedan narod u slobodu i demokratiju?

MONITOR: G. potpukovniče, da li Šešelj može da vodi jedan drugi narod?

Šljivančanin: Ja ne kažem da može i mislim da neće nikad...

MONITOR: Nemojte tako, juče ste bili u Vukovaru s njim, ćaskali ste.

Šljivančanin: On je za mene normalan, kao i svaki drugi. Ja želim da razgovaram sa svakim čovjekom, ukoliko je on spreman na razgovor.

MONITOR: Šta za Vas znači Velika Srbija?

Šljivančanin: Ja nisam razmišljao o Velikoj Srbiji, ali sam siguran da će Jugoslavija postojati, makar ovolika. U njoj se pruža ruka Albancima i Muslimanima i Hrvatima, ali moraju da poštuju njene zakone. Oni hoće da primaju plate i drugo, a neće da budu njeni vojni obveznici, neće da rade u fabrikama, neće da rade ništa.

MONITOR: Sve je to dobro, g. potpukovniče, ali Vi pričate o pravima koja ne postoje. Ja se lično ne osjećam slobodan s Miloševićem i Šešeljem na čelu i zločinačkom vojskom u pozadini. Shvatam osjećanja neslobode pripadnika nacionalnih manjina, ali i dobrog dijela većinskog naroda. Služio sam, prije izvjesnog vremena, JNA. Sadam u vojsku, koja je podsticala i vršila zločin - ne bih išao.

Šljivančanin: Dobro je što štitite protivnike i to je jedan od običaja našeg čojstva.

MONITOR: Ljudi druge nacionalnosti mi nijesu protivnici...D Vas pitam: Vi ste Srbin?

Šljivančanin: Ja sam Crnogorac.

MONITOR: Ako VJ (Vojska Jugoslavije) uvede šajkaču, pa onda pride i kokardu, kao službene oznake, da li ćete to staviti na glavu?

Šljivančanin: Stavio bih, zašto ne...?