Marjan Matošević (60) iz Siska je gotovo slijep, a za vrijeme potresa nalazio se u svojoj skromnoj kućici u kojoj posljednje četiri godine živi sam. Ne žali se. Po kući se kreće po sjećanju, a dvorištem uz štap
'Slijep sam, ne mogu nikamo. Umirem od straha zbog potresa'
U vrijeme razornog potresa sjedio sam na krevetu za stolom i pio kavu. Bilo je iznenada. Ostao sam sjediti i čekao da završi. Popio sam kavu i izišao.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Najsigurnije mi je sjesti i pričekati da završi, da se ne ozlijedim'
Pokretanje videa...
Ljuljalo je i to jako kao na valovima. Bilo me je strah, no u toj situaciji ništa ne mogu učiniti, nego čekati da završi, govori nam gotovo slijepi Marjan Matošević (60) iz Siska koji se u vrijeme potresa nalazio sam u svojoj skromnoj kućici u kojoj posljednje četiri godina živi sam.
– Baš zato što ne vidim nisam imao drugog izbora nego čekati da potres stane. Da sam bježao, prije bih se polomio nego spasio. Dok bih ja došao do vrata, a ima i prepreka vani, nemoguća misija. Preostalo mi je samo čekati da stane. Crijep je padao, lupao. Pomislio sam pa kako bude, bude. Nasreću, kuća se nije urušila. S krova su se porušili crjepovi.
Bili su neki dečki kod mene i ponudili su se da će krov prekriti ceradom, i to su učinili - govori Marjan dodajući kako mu je u takvim nenadanim situacijama poput potresa izuzetno teško jer ne može učiniti ništa.
'Donijeli su mi ceradu'
Sva ostala podrhtavanja tla Marjana su zatekla kod kuće, gdje provodi najviše vremena. U tim neizvjesnim trenucima uvijek bi sjeo na krevet i čekao da stane. To je njegov način da se zaštiti, za koji je sam utvrdio da mu najbolje odgovara.
– Ne znam kako druge slijepe osobe reagiraju. Vjerojatno svatko od njih ima svoj način na koji reagira da se zaštiti. Ja sam shvatio da je meni najsigurnije da sjednem i pričekam da se još i uzalud ne ozlijedim - govori Marjan, koji je inače slijep posljednjih godinu i pol uslijed bolesti, dijabetesa i mrene na očima. Sjene ne vidi, tek nazire svjetlost. Po kući i dvorištu kreće se po pamćenju, dok se štapom služi tijekom odlaska kod susjeda ili u trgovinu. Nakon što su mu prije četiri i pol godine u razmaku od samo tri tjedna umrli sestra i otac, od tada živi sam u svojem skromnom kućerku.
'Morao sam i mačke zbrinuti'
Preživljava od socijalne pomoći. U kući ima električnu struju, dok vode nema, po vodu ide na vanjsku slavinu koja se nalazi u dvorištu. Kuhati ne zna, a sad kad ne vidi niti se ne trudi pa većinom jede konzerve. Koristi se dvjema sobama, u jednoj loži peć na drva, u drugoj se grije na električni radijator. Drva mu pomogne pripremiti susjed, a kaže da su susjedi dobri te ga s vremena na vrijeme obiđu ili kad ga vide u dvorištu priupitaju o zdravlju. Marjan govori da su mu već nudili smještaj u udomiteljstvu, no nije ga htio prihvatiti jer smatra da to ne bi preživio i da bi smetao, dok se u svojoj kući osjeća najsigurnije i u njoj preživljava uz to malo svoje slobode, koliko je uopće i ima. Inače su mu društvo do prije nekoliko mjeseci pravile mačke Andrija i Malena. No njih sad više nema jer su na čuvanju kod jedne gospođe nakon što je mačak Andrija nastradao u prometu i slomljena mu je zdjelica, a Malena se razboljela.
- Ja se ne mogu o njima brinuti, a i kod mene nemaju uvjeta za oporavak. Vratit će se kad ozdrave, ja ih čekam - zaključuje Marjan dodajući kako su ga nakon potresa obilazili i ljudi iz Crvenog križ, te da su ga sad u dva tjedna posjetili više puta nego u zadnjih godinu dana.
POGLEDAJTE VIDEO: