Čitatelj sam Vjesnika i VUS-a od 1960. jer je moj pokojni otac (seoski učitelj) bio pretplaćen. Vjesnik je bio brand, nešto nezaobilazno u informiranju. Bilo je uvijek određenih oscilacija u kvaliteti, ali ja naprosto nisam mogao "odviknuti" se od Vjesnika. No, od 2009. sam ga prestao kupovati, nakon upravo jadnih napisa i komentara Marijana Lipovca i Zorana Milanovića (premijerovog imenjaka). Pisao sam Redakciji, skrećući pažnju na njihovo bijedno podrepaško veličanje svega i svačega i pljuvanje po opoziciji. To nije bio politički stav, to je bila placebo supozitorija. Koja je usput nanosila svojom bijednošću štetu i samoj Jadranki Kosor. Njihovo ružno pisanje ostavljalo je gorak okus, podsjećalo na PRAVDU iz Staljinova vremena. Ovi novinari su sigurno našli uhljebljenje, jer takvi uvijek nekome trebaju, ali je propao Vjesnik. A Hrvatskoj zaista trebaju nezavisne i ozbiljne novine, slobodne od raznih Pavića, Butkovića i Ivankovića, koji su jako dobro unovčili svoja pera. Trebamo novine koje će pisati o Agrokoru, Atlanticu i drugima, moćnicima kojima je Remetinec nedostupan. Vjesnik je prolockao svoju priliku i žalosno je gledati večeras Gl. urednika i sindikalnu povjerenicu. Gdje su bili prije?