Slavica je zbrinula troje djece i otišla u rat: 'Bila mi je čast. Tih dana svi smo bili velika oluja'

Zovem se Slavica Grđan (68), rođena sam i živim u Slavonskom Brodu. Sudionica sam Domovinskog rata od 1991. do 1993., te Oluje 1995. godine. Pripadnica sam 108., 109. brigade, ZNG. 65 LSARD 11 DP. Dragovoljac sam, veteran i HRVI. Imala sam više formacijskih dužnosti. Sve sam obavljala bez pogovora. U Oluji sam bila na vinkovačkom ratištu. Svaki komadić Hrvatske osiguravao se od napada neprijatelja. Osiguravali smo granicu od neprijatelja iz Srbije i drugih mjesta. U zraku su se osjećali napetost, tišina... Osjećala sam otkucaje srca, gledala nebo, misli su mi bile živi vatromet. Sve je treperilo. Neizvjesnost je bila bolna. Brinula sam se za obitelj, troje djece... Vinkovci su vrata Hrvatske, obložena našim tijelima i srcima. Oluja je veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske, ja sam komadić velikog mozaika. Bila mi je čast i dužnost. Sve nosim duboko u srcu. Misli, vrijeme, ljude..., tako je počela svoju priču Slavica, hrabra Slavonka koja je bez dvojbe tih teških dana zaključila da je potrebna Domovini.

Odlučila je otići u rat nakon što je zbrinula svoje troje djece.

- Ne zamjeram onima koji nisu osjetili taj poziv, to je bio njihov izbor, ali ja sam smatrala da sam potrebnija na braniku Domovine te da svojim znanjem, zalaganjem i radom mogu pomoći. I opet bih bez razmišljanja to uradila, s ovim iskustvom koje imam sigurno bih bila još učinkovitija. Malo je to bilo preriskantno, trebalo je imati stvarno snage za takvu odluku. Posebna vremena, svako ratno vrijeme nije normalno vrijeme - rekla je Slavica, koju ovih dana, kad se obilježava briljantna akcija Hrvatske vojske, Oluja, obuzme poseban osjećaj.

- Osobno nisam mogla u toj situaciji biti promatrač, bila sam sudionik i to je to. Smatrala sam da sam potrebna nešto učiniti, barem mali dio. Istina, mislila sam to će, kako je netko rekao, sve proći do nekog četvrtka, stat će, dogovorit će se, ali ponekad se činilo da taj četvrtak nikad neće doći, ali ipak je, eto, došao. To samo govori da o ratu nismo ništa znali dok nas oni koji su nas napali na to nisu primorali. Na početku, kad sam obukla uniformu, prilikom prve vojne aktivnosti dobila sam grč u srcu. Nasreću, pored mene je bio jedan stariji gospodin koji je ulijevao povjerenje, strah me je brzo prošao i od tada ga više nije bilo. Izašla sam živa iz rata, ali mogu reći da rat iz mene nikad nije izašao. I danas sam uz svoje branitelje, ništa mi nije teško za njih učiniti, znam koliko su ti ljudi dali za ovu zemlju. Nažalost, mnogo ih je dalo ono najvrednije, svoj život, a puno ih je ostalo i bez dijelova tijela. Pomažem im kao što bi i oni pomagali meni u tim ratnim danima. Oluja nije bila samo na kninskom području, ona je bila na svim bojišnicama jer je trebalo čuvati prvu crtu. Bili smo je spremni i životom braniti, svi smo mi bili jedna velika Oluja koja se nije mogla zaustaviti - kaže Slavica, žena, majka, kraljica i ratnica.