'Skrivali smo se u podrumu, a hrane je nedostajalo, pa sam radila uštipke za Vukovarce'

Na grad padaju tisuće granata na dan. Ulice su pune cigli, crijepa. Ni drveće više nema grane. Ljudi se skrivaju po podrumima ne bi li se zaštitili barem nekako od mnogobrojnih eksplozija.

Takav je bio život Vukovaraca u kasno ljeto i jesen 1991. godine, a takav je bio i život Sandre Gašparić, tad 16-godišnje djevojke.

POGLEDAJTE VIDEO:

Danas je supruga, majka troje djece te blogerica i osnivačica kulinarskog bloga "Reci Peci". A njena ljubav prema kuhanju rodila se prije 30 godina. Upravo u onom podrumu u kojem su se skrivali ne bi li sačuvali živu glavu. Svoju kreativnu nit, kad je riječ o kuhinji, ova rođena Vukovarka, kako kaže, otkrila je iz potrebe a ne iz vlastitoga gušta.

- Kad se u Vukovaru ratovalo, imala sam samo 16 godina. Nekoliko mjeseci s obitelji sam provela u podrumu. Ondje je jedino bilo donekle sigurno - počinje svoju priču Sandra i nastavlja.

'Sakupljali smo kišnicu'

- U podrumu nas je bilo minimalno deset. Sjećam se, odrasli su kuhali složenija jela, a nakon mjesec dana potrošene su zalihe hrane koje smo imali. Ostalo je malo brašna, a ako smo uspjeli pronaći i šećera, meda i svinjske masti, bili smo presretni. Vode također nije bilo, sakupljali smo kišnicu i prokuhavali je - prisjetila se Sandra.

Nakon nekog vremena koje su proveli zatvoreni u podrumu počela se stvarati i sve veća potreba da nešto skuhaju, a uz malo namirnica koje su imali to je bilo gotovo nemoguće. Opsada Vukovara trajala je sve dulje, zalihe hrane postajale su sve skromnije. Tad se 16-godišnja Sandra dosjetila uštipaka, jednostavnog jela koje bi ih moglo nahraniti kako bi izdržali barem idućih nekoliko sati.

IL' ĆE SE VITI IL' NAS NEĆE BITI Džalto i Ivanika stavili bi novi barjak na Vodotoranj svaki put kad bi prijašnji bio uništen

- Takve nam je uštipke jedna baka u ulici radila, u njih doslovno idu samo brašno, voda te malo soli i masti, ako smo je imali. Nabavili smo veliku peć na drva, sve se dimilo i pušilo u podrumu, jedva smo jedni druge vidjeli. Od tada sam za po jedan obrok radila upravo te uštipke. Oni su nas bar u tim teškim danima nahranili - ispričala nam je i dodala kako su tad jedva imali dva obroka na dan.

Nakon pada Vukovara Sandra je s obitelji, nažalost, morala napustiti rodni grad. Kaže nam da nisu otišli zato što su htjeli ili iz potrebe nego zato što su bili protjerani. Progonstvo im je, kaže, bilo teže i od neizvjesnog boravka u mračnom i zadimljenom podrumu.

- Ta tri mjeseca u podrumu i strašne stvari koje su se događale gotovo da nisu bile ništa u usporedbi s 1992. godinom. To nam je bio pakao, mislim da će se većina Vukovaraca složiti s tim - prisjeća se Sandra.

Najviše ju je boljelo to što su morali napustiti sve ono što su godinama stvarali i voljeli te otići u nepoznato, tamo gdje nije njihov dom.

- Neopisiv je osjećaj kad vas otrgnu od nečega što vam znači sve na svijetu. U progonstvu smo bili u Čakovcu. Bilo mi je grozno, ali ondje sam upoznala supruga i udala se - govori nam.

U Vukovar se vraćala posjećivati obitelj. Bila je tako i kraj svoje razrušene kuće, odmah nakon mirne reintegracije 1998. godine. Ipak, nešto ju je vuklo da se vrati svom Vukovaru. Ne samo u posjet nego za stalno. Vratila se sa svojom obitelji u grad na Dunavu 2010. godine.

- Suprug je zavolio grad. U Vukovaru je vrlo lijepo živjeti, a ja sam jedan od primjera za to sa svojom obitelji ovdje. Na ovom području vrlo je mnogo obitelji poput naše koje ovdje doista uživaju - rekla je gastro blogerica te dodala kako Vukovar ne bi mijenjala ni za što. Sandra nam je priznala i kako to ne govori zato što je rođena Vukovarka i zato što su joj srušili grad, a on je sad opet ovdje, nego zato što to doista misli.

Obožava svoj Vukovar

- Toliko toga imamo ovdje, ovaj prekrasni Dunav, koji je meni sve na svijetu. Imamo niz sadržaja uz Dunav koji su savršeni, pogotovo ljeti. Vukovar nikad nije bio sređen kao sad, svaki dio njega je prekrasan - rekla nam je Sandra, koja radi i kao turistički vodič za cijelu Vukovarsko-srijemsku županiju, ali i kao interpretatorica Muzeja vučedolske kulture, kao vanjska suradnica.

Njezina velika kulinarska priča počela je uštipcima u obiteljskom podrumu, a lansirala se 2010. godine kao hobi, u to vrijeme Sandra je bila nezaposlena s troje malene djece, a kuhati je oduvijek voljela. Svojim zalaganjem i trudom pokazuje da Vukovar nije samo poznat po 1991. nego je to i grad dobrih ideja.

- Palo mi je na pamet da sve svoje recepte koje sam imala na papirićima i u bilježnicama objedinim, svrstam u jednu bazu na računalu, jer sam završila Fakultet organizacije i informatike, pa mi je to bio prirodan slijed - govori nam Sandra te dodaje kako je dan za danom njezin blog bio sve čitaniji. Kad se prisjeti početaka, kaže nam, vidi kako se tad veoma razlikovala od današnjih modernih gastro blogera.

Na blogu "Reci Peci" Sandre Gašparić mogu se pronaći razni recepti, a ukupno ih je više od 1400. Najveća podrška joj je, kaže, uvijek bila njezina obitelj - suprug Krešimir, najstariji sin Matko, sin Bruno i najmlađa kći Magdalena. Iako Sandra tijekom cijelog našeg razgovora nije skidala osmijeh, priznala nam je i kako ju život nije mazio. Uz sve stravične dane 1991. godine i progonstva, 2017. godine oboljela je od raka dojke, a njezina borba trajala je dugo.

Teška borba s rakom

- Karcinom je bio poprilično agresivan, prošla sam operaciju, poslije toga 16 kemoterapija i 25 zračenja. Ostala sam bez kose, ali danas sam dobro, sve je to iza mene - govori ova blogerica te dodaje kako ju je kuhanje i u tim trenucima tjeralo da korača naprijed. I neposredno nakon kemoterapije ništa ju nije moglo udaljiti od voljene kuhinje. Hrabra Sandra, samo dva dana nakon kemoterapije, stavila je maramu na glavu i počela pripreme. Upornu zaljubljenicu u hranu nikad ništa nije moglo udaljiti od njezina hobija, a sad i posla.

PRIJE 30 GODINA Vukovarci mole pomoć za grad dok puca obrana okolnih mjesta

Dok su Vukovar rušile granate, ona je uporno za sve radila uštipke. Dok su je zlobni komentatori izrugivali zbog marame, ona je nakon kemoterapije neustrašivo radila ono što voli. Danas, uz tu ljubav prema kuhanju, stvorila je i onu drugu, a to je pokazati svima koliko je Vukovar uistinu lijep grad prepun potencijala.