‘Škola je ista kao prije 30 godina, a to nije dobro...’

5. rujna 2016.

Prvi je dan škole. Moj stariji sin ide u prvi razred. Za svaku obitelj, pa tako i moju, to je nešto u rangu upisa na Harvard. Danima sam razmišljala o tome što očekujem od prvog dana, od svog djeteta, i čega se bojim. Bojim se da se neće uklopiti i naći u sustavu, da mu neće “sjest” učiteljica... Realno, mislim da se škola nije bitno promijenila od 1985., kad sam ja kretala u prvi razred. Jer je takva škola bila nazadna i prije 30 godina. I to je ono što me čini nesretnom, da se ništa bitnije nije promijenilo. A ono što se mijenjalo nije nužno bolje. No prvi dan je definitivno protekao u veselju. U Odri, rubnom novozagrebačom naselju, otvorena je nova škola, tako da je mog prvašića zateklo sve novo, ali i ono najvažnije - nasmiješena učiteljica i ravnatelj, koji je probio led rečenicom da se ne treba brinuti ako sve ne ide po špagi i da, evo, on ni danas ne zna lijepo pisati, a ništa mu ne nedostaje. Iako je škola super, nema sportsku dvoranu. To je planirano za 2018. Toliko o reformi obrazovanja.

6. rujna 2016.

Drugog dana budim se sa spoznajom da će moje dijete nakon 6,5 godina igranja danas prvi dan odraditi 7,5 sati školskog sjedenja (ide u boravak). U panici otvaram raspored i zaključujem da je super što već danas ima tjelesni. I još dva puta tjedno. OK, to je ipak sat više nego u moje vrijeme, a valjda i u toj pauzi oko ručka postoji neko planirano trčkaranje. Nakon što sam ga pokupila, zaključio je da je škola dobra, ali da se definitivno previše sjedi. Nakon toga mi je slavodobitno objavio da im je učiteljica rekla da će dobiti kompjutore u školi. I da je ručak bio odličan. Otac njegova prijatelja je sina pitao: Jeste li se danas smijali? A ja sam shvatila da u toj panici i nastojanju da budu ovakvi ili onakvi zaboravljamo na tu - običnu malu sreću. Onu koja pomiče granice i koja nas potiče da funkcioniramo izvan okvira. Da je nekad za uspjeh potrebno samo malo strasti i sreće. Da, smijali su se jer učiteljica očito ima neke metode pa su se njih dva cerekali objašnjavajući nam zašto su se smijali. Prvi dan je “zaradio” i dva sunca, što je ekvivalent peticama, pa je dan bio uspješan.

7. rujna 2016.

Želim li da je moje dijete odlikaš? Da, želim. Želim da ima sve petice i da upiše željenu školu koja će mu možda otvoriti vrata za, nadam se, jednog dana i fakultet koji želi. Je li i petica iz glazbenog bitna? U prvom razredu sigurno nije, ali u sedmom jest. Želim li da mome djetetu poklanjaju ocjene ili je važnije znanje? E tu dolazimo do krucijalnog problema hrvatskog obrazovnog sustava. Ako moje dijete ima sve četvorke, a zna više od nekoga tko ima sve petice, tko je na dobitku: ono dijete koje će se upisati u neku “lijevu” školu i biti pametno, ali s težom perspektivom za dalje, ili ovo koje će se bez problema upisati u srednju? Pa neka ima i dvojku ako ne može nešto savladati, ali to još nije tako. I dok će jedni ustrajati na znanju i objektivnom ocjenjivanju, drugi će uz ciglicu kave i “dobri smo si” povremeno progledati kroz prste. A na upisu u srednju samo je taj papir važan i nitko te ne pita koliko si knjiga pročitao i jesi li genij za matematiku a truba za tjelesni. Dakle, od obrazovnog sustava očekujem standardizaciju kriterija i ocjena. Očekujem da će se moj sin za malo više od sedam godina uspoređivati s djecom jednakom sebi.

8. rujna 2016.

Koliko ljudi znamo koji nakon 15-20 godina dolaze sretni na posao? Koji stvaraju, bez obzira što rade? Malo, a i to ima veze sa školom. Bez obzira na to kakvi su bili učenici. Školski program nije napravljen da prepoznaje prave interese djece. Čast entuzijastima među učiteljima koji kradu svoje vrijeme da bi radili s djecom, no generalno - sustav ne zna prepoznati što djeca trebaju i vole. E za to se nadam da će se promijeniti nekim novim kurikulom, tko god došao na vlast. Da će negdje u programu pisati da oni koji vole matematiku ne moraju nužno čitati baš sve lektire i da talentirani za sport ne moraju znati sve o ekonomiji Meksika. Četvrti dan nastave prošao je opet u igri, malo pisanja, malo crtanja i, ono što me posebno razveselilo, nogomet umjesto vjeronauka. Moje dijete spada u onih nekoliko postotaka koji ne idu na vjeronauk. Prvašić je i dalje oduševljen iako su mu izvješća štura. Naravno, uspio je i zaboraviti jaknu prvi dan, a kako su učitelji prilično digitalizirani, popodne mi je stigao mail da jakna mojeg učenika čeka u kutiji s igračkama. “Kutiji s igračkama?”, zbunjeno pitam sina. “Da”, kaže on kao da je to najnormalnije na svijetu. “Pa mi se u školi puno igramo”, zaključuje. Eto, čini se da su moje brige prilično uzaludne i da ta škola i nije tako loša.

9. rujna 2016.

Prvi tjedan je iza nas. Čak je nešto i naučio, a čini se da mu zasad ništa osim sjedenja ne izaziva stres. Nove prijatelje je upoznao. Učiteljice su mu očito “sjele”, a moje nade i strepnje hoće li u školi naučiti stvarno korisne stvari, što će biti s tim građanskim odgojem, kurikulom, hoće li vjeronauk naći novu adresu i kad će biti normalno da uče ono što ih čeka vani, ali i neke praktične vještine poput kako zasaditi cvijet ili možda nešto programirati, njega zasad uopće ne zamaraju.