Sjaj u tami: Otkrili smo sve tajne hrvatskih svjetionika

Grof Metternich nije žalio novca da savije ljubavno gnijezdo za svoju voljenu. Bila je to dama hrvatskog podrijetla koju je upoznao na bečkom balu. Zbog nje je sagradio svjetionik na Savudriji i kućicu u kojoj će ljubovati. No dama je teško oboljela i nije doživjela da se na njemu upali prvo svjetlo. Luč je davne 1818. prvi zapalio car Franjo i ona se do danas nije ugasila. Ova romantična legenda prati prvi svjetionik na našem dijelu Jadrana s kojim počinje povijest hrvatskih svjetionika koje je sve do reda sagradila Austro-Ugarska.

Gordi i monumentalni, osamljeni i glađeni morem, vjetrom i solju, neki već dva stoljeća prkose svim neverama i svijetle u mraku. Posljednji su sagradili 1899., a danas još njih 48 “baca” svjetlo mornarima kako se ne bi nasukali.

POGLEDAJTE VIDEO:

Njihovu povijest, mistične priče i legende, ali i surov način života svjetioničara zapisali su i spasili od zaborava četvorica avanturista koji će u sriejdu u Zadru predstaviti monografiju “Legende svjetla”. 

Čuvari legendi

- Tri godine ujesen i u rano proljeće plovili smo prema svjetionicima kako bismo ih doživjeli onda kad su najpotrebniji, kad je vrijeme loše i more grubo. I nama su nekad trebala svjetla kako bismo uopće došli do svjetionika – kaže Gordan Smadilo (53), koji je u vrijeme plovidbe bio direktor jedriličarske akademije ANA, s kojom su obilazili svjetionike.

Svjetioničari čuvaju sve te priče, kao što je legenda o grofu Metternichu i nesretnoj ljubavnici. U potpunoj samoći i osami ponekad postaju i dio njih.

- Čujem i vidim svašta. Pa i Metternichovu ljubavnicu kako lupa s plahtama. Više sam puta rekao da ću joj kupiti deterdžent da ih izbijeli. Ma, pazite, ništa čovjeka ne može izluditi ako ima želju i nešto ga pozitivno gura – ispričao im je svjetioničar Mario Milin Ungar sa svjetionika Savudrija.

On i njegovi kolege nagledali su se najgorih nevera, kad se valovi dižu i do 10 metara, potapaju njihove otočiće, kad more vrije te pokušava samljeti kamene zidove debele i tri metra.

Nekima su stijene padale u kuću, preživjeli su munje i nagledali se tona naranči koje su plutale i opkolile hrid, ali vidjeli su i medvjede u moru.

- Veprovi i druga divljač zimi znaju plivati kanalom između svjetionika i kopna, a istodobno bi plivale tune ili skakali dupini. Tako je i Nijemac lovio ribu iz glisera, a medvjed mu je doplivao. Čovjeku je umalo srce otkazalo. Počeo je veslati, kad ispod njega medo. Danas je nekoliko medvjeda na otoku – govori svjetioničar Željko Žnirančić iz Vošćica na Krku. Uvjeren je kako su medvjedi iz Like i Gorskog kotara sišli prema moru bježeći od detonacija tijekom rata.

POGLEDAJTE VIDEO:

Jurica Gašpar (38), radijski urednik i profesor povijesti, osobno je vezan za ovaj projekt pa je dio svojih sjećanja utkao u monografiju i fotoobjektivom zabilježio impresivne trenutke sa svjetionika.

- Na svjetioniku moraš biti kreativan u igri i snalazit se. Imao sam mali gumenjak koji sam stavio u kadicu, napunio sam je vodom, ali mi je u lavoru nešto falilo. Zapalio sam šteriku (svijeću) i stavio je usred kadice da svijetli mojem brodiću – sjeća se Jurica koji je odrastao na svjetionicima, najdulje na Sv. Andriji kraj Dubrovnika.

Njegova majka Anica sjetila se kako je bilo imati obitelj na svjetioniku.

Sjećanja na djetinjstvo

- Odbili smo djecu dati u dom ili kod rodbine kako bi se školovala, kao što rade mnogi svjetioničari. Zato sam se ja s njima odvojila od supruga, ali njemu je bilo teže jer je ostao sam. Ali nije se žalio. Lovio bi ribu i ne bi jeo. Zamrznuo bi je i donio nama. Skupljao je i kokošja jaja pa nam je jednom donio njih 150. Volio je svoj posao, ali je više volio svoju obitelj – prisjetila se Anica Gašpar.
Jaja su svjetioničarima služila i u građevinske svrhe. Više od 100.000 jaja graditelji su iskoristili kako bi ožbukali kulu na Velom Ratu.

Svjetioničar Zvonimir Škvorčević kaže da je od prethodnika čuo kako graditelji nisu koristili cement, nego mješavinu vapna, pijeska i jaja. Testirali su kako će se taj materijal ponašati. Kasnije nisu više koristili ovu tehniku, ali žbuka stoji i nakon sto godina.
Neke stvari nisu nikad uspjeli sagraditi. Tako na Palagruži, našem najudaljenijem svjetioniku, ni danas nema pristaništa jer more jednostavno samelje sve što čovjek pokuša sagraditi na obali. Katkad nakon nekog vremena izbaci na obalu što je “progutalo” - sidra, lance, betonske blokove...

Da život na hridima svjetionika zna biti surov potvrđuje i činjenica da na nekima ni travka ne može rasti. Tako na svjetioniku Blitvenica jedino blitva može podnijet sol koja je šiba. Od tuda i ime. Na svjetionicima se umiralo i rađalo, a neki su zamalo postali mjesta velikih nasukavanja.

Žele snimiti i dokumentarac

POGLEDAJTE VIDEO:

Tako se u studenom 2013. godine kraj svjetionika Sušac pokraj Lastova umalo nasukao veliki kruzer na kojemu nisu na vrijeme isključili autopilot. Brod prepun turista na nekoliko metara prošao je kraj hridi.

Svjetioničar Ante Petković gledao je kako se pred njegovim očima gotovo ponovila priča kao s Costa Concordije, brodoloma iz 2012. godine, kad se brod nasukao na stijenu u blizini talijanske obale.

Ove i druge priče avanturistička četvorka predstavila je nedavno u Zadru. Monografiju su izdali uz potporu Grada Zadra, Zadarske županije i Atlantic grupe. Nakon monografije trebali bi napraviti i dokumentarni film.

Monografija ‘Legende svjetla’ otkriva i živote svjetioničara

Priče i život svjetioničara zapisao je Jurica Gašpar (38), koji je odrastao na svjetioniku jer mu je otac bio svjetioničar. Uz njega su monografiju ‘Legende svjetla’ napravili i Gordan Smadilo (53,) Igor Gojić (32) te Vlatko Ignatoski (56). Tri im je godine trebalo da obiđu sve svjetionike na hrvatskom dijelu Jadranskog mora.