Sirija je u suzama: Zašto je pohlepa Europe stvorila rat?

Tumačenje sad već višegodišnje oružane krize i oružanih sukoba u Siriji, koji su nagnali u bijeg polovicu stanovništva, nalikuje tumačenjima ratova na području nekadašnje Jugoslavije: što više pokušavate pojednostaviti objašnjenje, to veću nepravdu nanosite interesima političkih, nacionalnih i vjerskih skupina, naročito manjina. 

Na drugoj strani, svako ozbiljnije objašnjenje uvlači nas sve dublje u kompliciranu i slojevitu prošlost odnosa stanovnika Bliskog istoka, kako međusobnih, tako i s njihovim nekadašnjim osvajačima, kolonizatorima, neostvarenim gospodarima i ostatkom svijeta. Ratni kaos natjerao je gotovo 11 milijuna nesretnika, točno polovicu predratnog stanovništva, da napuste svoje domove. Više od pet milijuna i dalje su u Siriji kao prognanici, četiri milijuna su u relativnoj sigurnosti susjednih zemalja, dok tek neznatni dio uspijeva doći do Europe, koja ih sve nevoljkije prihvaća.
 

Zašto je izbio sukob u kojem se naizgled svi bore protiv svih? Malo tko još vjeruje u verziju da je rat izbio kad je zli diktator Bašar Al Asad oružjem pokušao ugušiti demokratske težnje naroda koji se, ohrabren (barem djelomičnim) uspjehom arapskog proljeća u Tunisu, Libiji i Egiptu, dignuo protiv režima. Kako prihvatiti taj odgovor kad se zna da u Siriji ratuje barem šest strana: pojedinačno još najveće i tehnički najsofisticiranije i najbolje opremljene snage, vojne i policijske, i kontrolu nad najvećim brojem (preostalog) pučanstva i dalje drži vlast Sirijske arapske republike.

Sirija je duboko podijeljena, građanski rat traje četiri godine i ne vidi mu se kraj

Ekstremistički DAIŠ (koji nema potrebe zvati po engleskoj kratici ISIS jer je u nas uobičajeno koristiti akronime u izvorniku, a DAIŠ znači Islamska država Iraka i Levanta), paravojska samoproglašene Islamske države koja se muslimanima nastoji predstaviti kao hilafet (kalifat), zajednica koja će napokon pod jednom, vjerskom i šerijatskom vlašću, ujediniti sve muslimane svijeta. Slijedi također ekstremistička Nusra selefijskih uvjerenja koja se i dalje barem smatra dijelom Al Kaide. 

Tu su i razne protuvladine skupine koje se samo uz dosta optimizma mogu nazvati protuasadovskom oporbom, od kojih se većina službeno zalaže za demokratizaciju, no svaka pod time zamišlja nešto posve različito od zapadne ideje demokratskih i ljudskih prava. Kurdi, koji se uspijevaju prikazati ujedinjenima, pokušavaju osigurati fizički opstanak pred snagama DAIŠ-a, ali i političku autonomiju unutar Sirije.

Ako već u ovom trenutku ne postoji nijedan saveznik koji bi podržao njihov san - državu koja bi objedinila Kurde tamo gdje predstavljaju regionalnu većinu: u graničnim dijelovima Turske, Sirije, Iraka i Irana. I na kraju, u borbama učestvuju i strane snage. Najveća strana paravojska je libanonski šijitski Hezbolah, tvrda borbena organizacija koja se jedina među arapskim oružnicima može pohvaliti da je protiv Izraela dobila čak dva rata.

Šest vojnih pučeva

Tu su još i iranski instruktori, također šijitski muslimani, koji pomažu vladinim snagama i Hezbolahu, a na kraju treba spomenuti i direktno upletene nekadašnje hladnoratovske protivnike: SAD i zapadnu koaliciju, u kojoj učestvuju i sirijski susjedi Jordan i Turska, čija se uloga uglavnom svodi na napade iz zraka. Odnedavno su tu i ruske oružane snage, čiji je dolazak u sirijske baze ovoga tjedna potvrđen bez sumnje. Još se ne zna koja će im točno biti uloga, no nema dvojbe da će ojačati silu kojom zapovijeda Bašar Al Asad. 

Do ustanka koji je sramežljivo započeo u proljeće 2011., da bi zatim zapalio sve dijelove Sirije,, unatoč činjenici da je od proglašenja neovisnosti 1945. doživjela šest vojnih pučeva. 1970. vlast u svoje ruke preuzeo je otac sadašnjeg predsjednika, pilot-lovac Hafiz Al Asad. Kao i drugim arapskim vođama, i njemu su stabilnost države i vlasti, kao i nadmetanje za prevlast i prvenstvo unutar arapskoga svijeta, bili ispred individualnih prava. Asadov otac je bio jedan od glavnih pretendenata na političko naslijeđe umrlog egipatskoga predsjednika Gamala Abdela Nasera. General Asad smatrao je nužnim preduvjetom za ostvarenje toga cilja uništenje novostvorene židovske države i uspostavu arapske Palestine. Među mnogobrojnim razlozima koji su Hafiza navodili da vlada surovo ključne su dvije činjenice. 

Prva, pripadnost manjinskoj vjerskoj grupi alevija, koji čine tek 10% pučanstva Sirije i koji su stoljećima, zbog mističnih rituala i odbijanja da svoju vjeru zasnuju isključivo na Kuranu, smatrani lošim muslimanima. I druga, pripadnost arapskoj partiji Bas (uskrsnuće), koja je zagovarala svearapsko ujedinjenje na temeljima socijalizma i sekularizma te brisanje državnih granica među Arapima koje su nametnuli strani kolonijalni gospodari.


Ovo je ona neizbježna točka na kojoj se nužno vratiti do arapskoga Kulina Bana - ili barem do 1867. kad je Osmanska Turska proglasila Zakon o vilajetima. Osmansko carstvo nije bilo nacionalno, a ta se vlast ionako nadovezala na arapsku tradiciju koja nije poznavala nacije i države u današnjem smislu. Arapski svijet zasnivao se na plemenima i pokrajinama te iako je većina regija u arapskim zemljama na ovaj ili onaj način u svijesti naroda i vladalaca postoji stoljećima, sadašnje granice počinju se stvarati tek uspostavom osmanskih pokrajina. 

Od Kulina bana do danas

Pragmatično je podijeljeno ono što je Europa znala kao Levant i Mezopotamiju, područje od obala Sredozemlja do povijesnih granica Perzije, na sjeveru omeđene Anadolijom, a na jugu nepristupačnim i neprohodnim pustinjama. Vilajeti su se bazirali na trgovačkim gradovima bogate povijesti: Beirut, Jeruzalem, Damask... Kako bi se pokrila i golema pustinjska praznina u kojoj su živjeli tek rijetki beduini, za sjedište jednog vilajeta, iznuđenoga velikim razdaljinama, izabran je Zor (Deir Zor). Vremenom se u sjedištima vilajeta naseljavalo stanovništvo i državni službenici, elita koja je stvarala i pojačavala svijest o regionalnoj pripadnosti. Turska se u 1. svjetskom ratu stavila na stranu Centralnih sila, što su Britanci i Francuzi jedva dočekali kako bi poveli kampanju za preuzimanje bliskoistočnih teritorija pod sultanovom vlašću. 

Preuzimanje nije išlo lako, engleska je vojska u Kutu, na obali Tigrisa, doživjela jedan od najtežih poraza, no sile Antante toliko su bile uvjerene u pobjedu da su još 1916. dogovorili podjelu arapskih posjeda. Po Sykes-Picotovu dogovoru, Francuskoj je trebao pripasti teritorij od južnih turskih granica do crte koja vodi od doline rijeke Jordan pa sjeveroistočno sve do Perzije, Britaniji trebalo je pripasti područje južno od dogovorene crte sve do Perzijskoga zaljeva, Indijskog oceana i Crvenog mora, čime bi se zemlje dotakle sa Sinajem. 

Muslimanske podjele koje su počele 632. i ovako su podijelile njihov svijet

Ohrabreni postignutim sporazumom, Englezi su smislili plan koji bi im osigurao najjači mogući utjecaj: odlučili su u pokrajine kojima su zavladali dovesti nove vladare. Računali su da će im tako postavljeni emiri biti zahvalni. Tako su uredili da na mjesto nekadašnjih vladara Hedžaza, oblasti Arabijskog poluotoka u kojima su Meka i Medina, dovedu Abdulaziza bin Sauda, kralja susjedne oblasti Nedžd, čime je stvorena Saudijska Arabija (i čiji su svi dosadašnji kraljevi Abdulazizovi sinovi). 

No istodobno se nisu odrekli ni višestoljetnih šerifa Meke i čuvara Kabe, dinastije Hašimija, koja se poziva na direktno srodstvo s prorokom Muhamedom. Sinovima svrgnutog šerifa Al Huseina namijenili su dva nova emirata pod svojim utjecajem. Fejsalu je lokalni arapski sabor 1920. proglasio kraljem Velike Sirije, države čije su postojanje Englezi i Francuzi nakon samo pet mjeseci okončali jer im nije odgovaralo postojanje tako velike države koja prelazi granicu dogovorenih interesnih sfera. Njegova su brata Abdulaha proglasili emirom Transjordanije, teritorije kojoj je glavni grad bio Aman. No vještim akulisnim igrama London je braću navodio da povjeruju kako bi im, ako budu poslušno branili engleske interese, mogao dati vlast nad Sirijom ili Palestinom, obećavajući čas jedno, čas drugo. (Fejsalova je loza u Iraku prekinuta 1958. godine ubojstvom njegova unuka). U englesko se mešetarenje arapskim teritorijama ubrzo umiješala nafta, prvo u Mosulu, a kasnije i u Kuvajtu. Kako bi osigurali naftna polja u Kurdistanu, još su 1919. uvjerili Francuze da im ustupe teritorij nekadašnjeg Mosulskog vilajeta u zamjenu za 25% udjela u kompaniji za eksploataciju nafte. No da ne bi sva novopronađena nafta pripala Bagdadu, London je u mape ucrtao buduću državu Kuvajt iako su Iračani oduvijek tvrdili, a i iznosili argumente, da je riječ o iračkoj pokrajini.

Podjela zbog nafte

Francuzi su u međuvremenu u svojoj zoni vodili politiku u duhu svoje centralističke tradicije. Najviše ih je brinula mogućnost ujedinjenja Libanona i Sirije te su u njima vodili različite politike dajući Bejrutu ograničenu državnost i ustav još 1926. Službeno opravdanje Pariza bila je različita vjerska i etnička situacija: dok u Libanonu među šijitskim i sunitskim muslimanima, maronitskim i grčkopravoslavnim kršćanima te druzima nije bilo većine, u Siriji su, iako također izrazito etnički mješovitoj, ipak prevladavali suniti. 

Po oprobanom receptu koji je primjenjivala i u drugim kolonijama, Francuska je za izabrane provoditelje kolonijalne vlasti izabrala alevije, do tada često poniženu manjinu neobične vjere koju konzervativniji muslimani ne priznaju. Poslije 2. svjetskog rata konačno su sve države “Plodnoga polumjeseca” postale nezavisne. Prvi pravi ispit želja za ujedinjenjem došao je stvaranjem Izraela 1948. . 

No zajedničke su arapske snage pokazale neusklađenost. 
Umjesto ujedinjenja u oslobođenoj Palestini, Arapi su se počeli napadati i optuživati. Samo pet godina kasnije dočekao ih je novi izazov: egipatski časnici pedvođeni Naserom svgnuli su kralja, a sa njim i režim koji se umnogome još zasnivao na osmanskim i feudalnim zasadama. Nova vladajuća mantra postalo je brisanje granica i ujedinjenje svih pod sekularnim socijalizmom. Egipatska je revolucija doista uzdrmala arapski svijet, potječući niz pučeva, između ostalih i u Damasku i Bagdadu. Umjesto ujedinjenja - arapska sekularna Velika Trojka (Egipat, Sirija i Irak), kao tradicionalno najutjecajnije države izvan onih koji će svoj ugled zasnovati isključivo na nafti, započela je lažnu igru. Kratkotrajno ujedinjenje Egipta i Sirije neslavno je propalo što je, uz niz izgubljenih ratova protiv Izraela, otvorilo vrata surovim predstavnicima partije Bas da zadobiju vlast i na njoj ostanu. U Siriji je od 1970. vladao Hafiz Al Asad, a nakon smrti ga je, 2000. godine, naslijedio sin Bašar (mjesto nasljednika bilo je namijenjeno starijem Baselu, koji je poginuo luđački vozeći Maseratti). 

U Iraku je praktično od 1976. vladao Sadam Husein, ništa manje surovo od najljućeg političkoga protivnika, koji mu je bio i najveći suparnik za mjesto predvodnika svih Arapa “kad pobijede Izrael i Bas dođe na vlast u cijelom arapskom svijetu”. Upravo je rivalstvo Hafiza i Sadama umnogome bilo uvod u današnje ratove u Siriji i Iraku. I jedan i drugi vladali su kao pripadnici manjina: Sadam kao pripadnik sunita, kojih je u Iraku bilo tek nešto više od trećine, bez mnogo skrupula dominirao je nad šijitskim muslimanima koji su činili oko polovice pučanstva i Kurdima, koje se smatralo nelojalnima (jedino u čemu se slagao s Hafizom).

>>> Ekskluzivno: U petak u novom Expressu donosimo tajne transkripte Milanović - Merkel