Blago Zadro je imao viziju, bio je čovjek iz naroda kojem su ljudi vjerovali. Branitelji su improvizirali organizaciju po mjesnim zajednicama jer nitko nije imao vojne škole
'Sine, pancirku ne nose ni moji vojnici pa neću ni ja,' rekao je Zadro. Isti dan četnici su ga ubili
Sine, pancirku ne nose moji vojnici pa neću ni ja, rekao je tog 16. listopada 1991. godine Blago Zadro, legendarni prvi hrvatski general – bojnik, zapovjednik obrane Borovog Naselja i 3. bojne 204. brigade HV za Borovo Naselje i Trpinjsku cestu.
Ovaj heroj tog je dana položio život za domovinu i nije doživio oslobođenje svoga grada. Legendarni i nikad prežaljeni zapovjednik poginuo je u obrani Vukovara kod Trpinjske ceste u Borovu Naselju. Pokošen je rafalom iz mitraljeza dok je junački vodio svoje suborce u akciju. Imao je samo 47 godina.
Blago je imao viziju, bio je čovjek iz naroda kojem su ljudi vjerovali. Branitelji su improvizirali organizaciju po mjesnim zajednicama jer nitko nije imao vojne škole. Blago Zadro držao je sve konce u svojim rukama.
- Bio je odgovoran za Trpinjsku cestu, najvažniji dio Borova Naselja. U slučaju njezina pada, palo bi i Borovo Naselje te bi put za Vukovar bio otvoren. Bio je s nama svaki dan, podizao moral, govorio gdje trebamo učvrstiti položaje. Bio je hrabar, pravi vođa, genij. I kad bolje razmislim, sve se raspalo kad je on poginuo - ispričao nam je suborac Tomislav Jakovljević.
Koliko je Zadrina obrana bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar. Mnogi s pravom kažu - takav kao Zadro rađa se jednom u stotinu godina. A Zadro se rodio 31. ožujka 1944. godine u malom hercegovačkom mjestu Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda. U Borovo Naselje s obitelji se doselio kao desetogodišnji dječak i ondje završio osnovnu i srednju školu.
Blago je govorio da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti ‘veliku Srbiju’, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara. No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske položaje napali s boka. Očito su znali gdje su spojevi jedinica te su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke ušli u Lužac.
- Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert. Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli potpunu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom. Zadro je s Kalašnjikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku ulicu, Blago je već ležao mrtav - ispričao nam je svojedobno pripadnik Turbo voda Stipo Mlinarić. I Josip Šego, koji je tada bio s Blagom, živo se sjeća tih događaja.
- I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosjećao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlučno odbio riječima: ‘Zaštitni prsluk nemaju ni oni, neću ga ni ja!’. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru – ispričao nam je svojedobno Šego. Blagino izrešetano tijelo izvukli su tek poslije žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab.
Izvukli tijelo nakon paljbe
- Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: ‘Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe’. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt. Pokopali su ga na starom groblju blizu bolnice, i to pod šifrom koju smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka - otkrio je Goran Popić. Poslije Blagine smrti nastavljene su žestoke borbe za Vukovar. Branitelji su vratili izgubljene položaje, zarobili tri tenka i mnogo tehnike, ali zavladao je defetizam. Kao da je došlo do rasula. Blagino ime postalo je i ostalo simbol junaštva i hrabrosti te je zlatnim slovima ostalo upisano na stranicama hrvatske povijesti. No, malo to znači njegovoj supruzi i vječnoj ljubavi Katici Zadro. Bez svog neprežaljenog supruga i oca njihove djece živi već 30 godina.
- I danas se pitam jesam li morala ostati bez supruga i jesu li moja djeca morala odrastati bez oca - naizgled smirenim glasom govori Katica. Crninu nosi i dalje, a oči joj skrivaju neopisivu tugu. Upoznala ga je u srpnju 1967., zaljubili su se preko ušiju, a vjenčali se četiri mjeseca kasnije. Nakon vjenčanja, malo po malo od plaća koje su zarađivali u Kombinatu Borovo, sagradili su kuću u vukovarskoj Bosanskoj ulici. Čvrstu ljubav i brak okrunilo je i još više učvrstilo rođenje sinova Roberta, Josipa i Tomislava. Život im je, kaže Katica, bio skroman, ali predivan.
- Blago je bio pažljiv, dobar i odan suprug te brižan otac našoj djeci. Brinuo se oko hranjenja živadi, djece, gledao s njima crtiće, kupao ih, igrao se s njima i djeca su ga naprosto obožavala. Nitko nije ni slutio da će 1991. godina iz temelja promijeniti i rasturiti naše, ali i živote ostalih vukovarskih obitelji - govori Katica. Blago je sanjao, disao i živio za slobodnu hrvatsku državu još od 1971. godine. Prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru postao je 1990., a iz njegovih se govora uvijek mogao iščitati patriotizam, ali i pravednost.
Domoljub i moralist
- Stalno je ponavljao da se Hrvatska mora odvojiti i steći neovisnost jer Srbi idu na stvaranje ‘Velike Srbije’. Ponavljao je da se Hrvati moraju početi naoružavati jer je to jedini način da se zaštitimo. Vjerovao je u ulazak u Europu i njezinu potporu - prisjeća se te dodaje kako je posebice znao zagovarati pravo da ljudi ističu svoju nacionalnu i vjersku pripadnost. U tome zapravo nije vidio ništa loše. Blago je bio nacionalno, ali ne i nacionalistički orijentiran čovjek.
- No s dolaskom 1991., i djeca i ja smo ga sve slabije viđali jer je kao zapovjednik bio stalno na terenu. Tih kobnih dana u meni je stalno bio prisutan nekakav veliki pritisak, pritajeni strah i neka bol u duši koju nisam mogla opisati. Granatiranja su već naveliko počela, a Blago mi je rekao da s najmlađim sinom Josipom napustim Borovo i otiđem rodbini u Hercegovinu. Tomislav, tada 18-godišnji mladić, i četiri godine stariji Robert ostali su s tatom - pripovijeda Katica.U suzama je ponavljala da ne želi ići, no njihov dom je napustila 15. kolovoza 1991. godine. Tada je posljednji put vidjela Blagu. Vozio ju je sin Tomislav. No iako ga je pokušala zadržati, Tomislav je inzistirao da se vrati u Borovo i brani grad. Katica je, kaže, iz Hercegovine otišla u Tučepe, a ondje je i saznala za smrt svojeg nikad prežaljenog supruga. - Imala sam gadan osjećaj. Čim sam čula riječi Siniše Glavaševića kako Vukovar krvari, nešto me je štrecnulo oko srca. S Blagom se nisam čula danima.Tek kad sam nekoliko dana poslije na vratima sobe ugledala obitelj iz Hercegovine kojima je netko javio da je Blago poginuo, obistinili su se svi moji strahovi, strepnje i sumnje - govori Katica. Još u nevjerici, shrvana i tužna. svoje je sinove dočekala je u Tučepima.
- Roberta sam zamolila da više ne uzima pušku u ruke jer sam strahovala od još jednog gubitka. Nisam željela još više boli i tuge u svojoj obitelji. Govorila sam mu da ću ga ja hraniti i da nećemo umrijeti od gladi. Nije me poslušao. Rekao mi je da je Hercegovina pomagala Hrvatskoj i da je sad vrijeme da on pomogne Hercegovini. I eto. Ostala sam i bez sina koji je svoj život ostavio na Kupresu 1992. - s bolom kaže Katica.
Tražila ga je ustrajno punih sedam godina i identificirala tek 1999. godine. Zahvalna je što su uz nju ostali sinovi Josip i Tomislav, te joj snagu daje šestero unučadi.Jedan od njih, Mislav Zadro, mlad je i perspektivan Dinamov golman koji, kao i cijela obitelj, njeguje sjećanje na Blagu Zadru. Na zapovjednika koji je bio i ostao legenda obrane Vukovara. Zapovjednika koji svojim vojnicima nije zapovijedao “naprijed” nego “za mnom”. Fotoreporter Mišo Lišanin snimio je 8.rujna 1991. godine najpoznatiju fotografiju Blage Zadre. Snimio ga je u pokretu onakvog kakav je bio - vođa.