'Sina boli što nema gdje tati Stjepanu zapaliti svijeću...'

Više i ne znam kako se osjećam. Oguglala sam. Ne nadam se da ću pronaći Stjepana, jer svi susjedi koji su ostali u Majuru znaju gdje su ljudi koji su nestali zakopani. A ne žele reći. I dalje šute, glasom u kojem se miješaju ravnodušnost i srdžba govori nam Ankica Trečić (65).

Od 15. listopada 1991. godine pa do danas nije saznala gdje su četnici odveli njezina supruga Stjepana Petrovića. Dan nakon njegova nestanka i ona je sa svojim tad devetogodišnjim sinom Markom i majkom pobjegla iz Majura. Da spase živu glavu.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Suprug i ja vjenčali smo se 1979. godine. Sve do rata živjeli smo kao podstanari u Zagrebu. On je radio u jednoj pekarnici, a ja u Vjesniku. Kad se Marko rodio, preselili smo se u moju rodnu kuću u Majur. Stjepan se zaposlio kao pekar u Hrvatskoj Kostajnici i u njoj je radio sve dok je nisu preselili u Sisak. Kad su počeli napadi na Majur i prometne blokade, suprug više nije odlazio na posao. Tako smo u Majuru dočekali četnike. Tog 15. listopada 1991. dvojica su došla do naše kuće i Stjepana pod radnom obavezom odveli u drvno prerađivačku industriju. Trebao im je pomoći peći prasad i janjce te čistiti poduzeće. Od tamo se nikad više nije vratio kući i tamo mu se gubi svaki trag - pripovijeda Ankica. Dan kasnije posjetio ju je susjed te šapnuo da spakira dijete, majku i sebe, jer četnici dolaze po njih. U strahu za sina i majku, Ankica se uputila u tu drvno prerađivačku industriju zamoliti poznate Srbe da ih prevezu u Bosansku Kostajnicu. To je bio jedini izlaz.

- U tom poduzeću srela sam muškarca, vojno lice JNA, nije bio četnik. Upitao me kuda ću, a kad sam mu odgovorila, tiho mi je rekao da mu se javim ako mi nitko od njih ne pomogne. Srela sam ga na povratku i pitao me što su mi rekli ti moji Srbi. Odgovorila sam da nitko ne može. Pitao me je gdje mi je kuća. Kad je čuo da je blizu nogometnog igrališta, rekao je da se vratim s mamom i sinom za najkasnije 20 minuta i čekam na porti. Iz pušnice sam samo uzela pripremljenu putnu torbu i vratili smo se u to poduzeće - prisjeća se Ankica. Na porti su čekali gotovo dva sata. Nije znala zašto čekaju, do kada će čekati i kuda će ih zapravo odvesti ako dođu po njih. Nervozno se osvrtala nadajući se da će negdje ugledati supruga, da nije nestao, da je tu negdje.

- Napokon se zaustavio auto, bijeli Yugić. U njemu je sjedio isti taj oficir s još jednim muškarcem. Prišla sam autu, a on me zamolio da samo još malo pričekamo dok ne isprazni prtljažnik i napravi mjesta za nas troje. Jedva sam čekala da krenemo. Vozili smo se 10-ak minuta do Kostajnice i osjećala sam nelagodu. Nisam znala što nas čeka. Čvrsto sam držala sina za ruku i ispod oka pogledavala majku. Očekivala sam da će skrenuti prema mostu, no skrenuli su prema birou i rekli nam da izađemo. Čula sam da su koji dan prije četnici poklali mnogo ljudi u Kostajnici te su iz parkiranog plavog kombija leševe nosili u susjednu BiH. Nisam željela izaći iz auta - s mukom se prisjeća Ankica. Tad joj je taj oficir rekao da izađu iz auta i prijeđu most, jer će se u protivnom svi naći u problemu. Poslušala je. Uzela je torbu iz prtljažnika, dijete za ruku i pomogla majci da izađe. Srce joj je lupalo u grudima. Polako, kao da ide na stratište, pitala je ljude oko plavog kombija smije li prijeći most.

- Odgovorili su mi: ‘Gospođo, zašto ne biste smjeli? Samo vi hajde’. I tako smo prešli u Bosansku Kostajnicu. Nakon dva kilometra pješačenja došli smo do mojih kumova. Kod njih smo bili desetak dana, a kako ni u BiH situacija nije bila dobra, telefonirala sam rođacima u Velikoj Gorici. Sjeli smo u autobus te nakon duge i iscrpljujuće vožnje po selima oko Prijedora uspjeli ući u Hrvatsku. I tad je moj sin duboko uzdahnuo i rekao mi: ‘Mama, kako ja sad lakše dišem’ - govori Ankica. Iz Velike Gorice je kao prognanica završila u Puli, potom u Karlovcu, a na kraju u Lipovljanima. Svu svoju snagu skupljala je i projicirala na sina kojega je trebalo postaviti na noge, ublažiti mu bol i tugu za nestalim ocem, roditeljskom kućom, Majurom...

- Kao samohrana majka trebala sam podići dijete. Gdje god sam doselila, zaposlila sam se. Radila sam kao čistačica u pulskom apartmanskom naselju na Zlatnim stijenama i u vešeraju na Brijunima - govori Ankica. Uvjerena je da će se kad-tad saznati istina. Ali je, kao i sina, boli što već 28 godina o nestalom Stjepanu nema traga.

- Da nađem supruga, bila bih sretna. Mogla bih sinu reći: ‘Marko, tata ti je tu’. Koliko puta mi je sin znao reći: ‘Mama, nemam gdje otići tati zapaliti svijeću’ - izgovori Ankica pa brizne u plač. Od 2015. je prikovana za invalidska kolica jer su joj zbog sepse liječnici morali amputirati nogu do iznad koljena. I to baš 15. listopada, na isti dan na koji su joj prije 24 godine četnici nasilno odveli supruga. Potpora joj je suprug Ivan, s kojim je u braku od 2002. godine. Kako je i Ivan hrvatski ratni vojni invalid, jedno u drugom našli su utjehu i potporu.

 'Ako imate barem malo srca i duše, recite gdje ste ih zakopali'

Stjepan Petrović podrijetlom je bio Mađar. Roditelji su mu živjeli u Mađarskoj, a on s bakom kraj Osijeka.

- Opredijelio se kao Hrvat i uvijek govorio kako je Hrvatska njegova domovina. Bio je odličan čovjek, pravi patriot. A svi vi koji znate nešto o nestalima, ako imate bar malo srca i karaktera, recite gdje ste ih zakopali. Sjetite se da i vi imate obitelji - kaže Ankica.