Silna tuga: ‘Moj tata je volio Hrvatsku, ali ju nije doživio’

Tragam za svojim ocem Matom Damjanovićem. Nestao je u srpnju 1992. godine pod poprilično nepoznatim okolnostima u mjestu Donji Svilaj u Bosni i Hercegovini. Posljednje sjećanje na njega mi je da je došao u stan i naslonio pušku na zid, rekao nam je drhtavim glasom njegov sin Krešimir Damjanović (32).

POGLEDAJTE VIDEO:

Kao dječak s nepunih šest godina nije ni znao što se događa i da je razoran rat u tijeku. Toga je postao svjestan tek kad mu je otac netragom nestao na prvoj crti brodsko-posavske bojišnice.

- Ne znam što mu se dogodilo. Čuo sam nekoliko priča. Prva je da je u mjestu Donji Svilaj bilo na prvoj fronti opsadno stanje te da su ih opkolili i da su svi završili u crkvi koju su kasnije spalili. Druga priča je da su ih opkolili i negdje odveli. To je sve što znam - rekao je Krešimir. Ni jedna od verzija nikad nije potvrđena. Crkva je sravnjena sa zemljom, a posmrtne ostatke oca i suboraca nisu pronašli. Otac Mato je rodom iz Orašja i bio je četvrti po redu od osmero braće i sestara.

Danas su raseljeni po svijetu, a svima im je gorčina u grlu kad se sjete brata koji je u rat 1991. ušao kao dobrovoljac. Bio je pripadnik 2. gardijske brigade HV-a Gromovi. U životu se bavio sportom, odnosno branio je za klub Dinamo u Donjoj Mahali.

Njegove fotografije iz mladih dana obitelj čuva kao zlato, kao i spomenicu iz Domovinskog rata te njegov portret koji je naslikao Krešimiru nepoznat slikar. Priča nam kako je otac prije rata u Zagrebu upisao teologiju i želio biti svećenik. No sumnje su se pojavile na prvoj godini fakulteta. Nedugo nakon toga upoznao je njegovu majku Milku, a zajedno su dobili tri sina. Krešimir, Zvonimir (31) i Tomislav (33) generacijski su blizu, a jedino je Krešimir ostao živjeti u Hrvatskoj, točnije u Zadru, u stanu koji mu je država darovala zbog žrtve koju je za nju podnio njegov otac. Tu se nakon Domovinskog rata preselio s braćom i majkom Milkom. Ona je preminula 2005. godine i njih trojica su ostali sami.

Majka umrla od raka dojke

- Moja majka je bila udovica s troje djece. Nažalost, dobila je rak dojke i 2005. godine preminula u zadarskoj bolnici. Mislim da je godinama psihološki utjecalo na nju to što nema supruga. Osjećala se na neki način usamljeno i zapostavljeno. Jako sam ponosan na majku jer smatram da je mene i braću jako lijepo odgojila i da smo imali jako lijepo djetinjstvo. Naravno da mi je otac nedostajao, ali mislim da je moja majka tu prazninu vrlo uspješno nadomjestila. Ona je bila i otac i majka u mojem životu - sa suzom u oku priznao je Krešimir.

Često je sanja, govori nam kako su to najčešće lijepi snovi, ali oca ne jer se djetinjstva s njim sjeća tek u crtama. I te su crte tijekom godina izblijedile pa sad ostaju tek obrisi sjećanja pomiješani s raznim pričama koje su mu govorili majka ili Matina braća i sestre.

Boli ga što nema gdje zapaliti svijeću

- Sjećam ga se kao vrlo inteligentnog i mudrog čovjeka, težio je za nematerijalnim u čovjeku. Imao je empatiju prema ljudima, a i sami smo odrasli u neimaštini. Nisu to bila neka bajna vremena - prisjeća se. Na majčinu grobu, kaže, često razmišlja i o ocu. Boli ga što mu nema gdje zapaliti svijeću.

- Što vam je davalo snage sve ove godine? - upitala sam Krešimira koji se lagano slamao pred našom kamerom.

- Da ga ne iznevjerim! Njega i majku zato što smatram da imam dužnost prema njima da se pokažem kao aktivan sudionik društvene zajednice u kojoj upravo i sudjelujem - rekao mi je s ponosom. Postoje dani kad njegov nestanak doživljava bolnije.

S gorčinom kaže kako je to onda kad ima određen uspjeh u svojem životu, a ne može ga podijeliti s roditeljima. Činjenicu da je prošlo 26 godina od njegova nestanka ne umanjuje nadu obitelji da će ga jednog dana i pronaći.

'Bio bih spokojniji da ga pronađem...'

- Jako bi mi značilo da pronađem oca. Na neki način bih bio spokojniji. Bio je događaj 1998. Bio sam dosta mali. Čovjek je pronađen i kad ga je moja majka vidjela, bila je uvjerena da je to on, ali na kraju se ispostavilo da je riječ o potpuno drugom čovjeku. Nakon toga nismo ništa vezano uz njega ni čuli ni vidjeli - rekao je.

Dok im je majka bila živa, u suradnji s braniteljskim udrugama i Crvenim križem, bilo je nekoliko inicijativa za Matinom potragom. Zadnju obavijest dobili su prije pet godina da se istraga premješta u Sarajevo. Tu je stalo. Krešimir nikad nije posjetio mjesto gdje mu je otac navodno nestao niti bude. To bi ga jednostavno slomilo. No često svraća u očevo rodno mjesto, a u kontaktu je s njegovim braćom i sestrama. Nažalost, nema ni jednu zajedničku fotografiju s ocem. No ima nešto vrednije. Njemu i braći otac je ostavio bogat opus knjiga, ponajviše Dostojevskog i zapise raznih filozofa za koje kaže da su ih uvelike oblikovali i učinili ih boljim ljudima. Iako su karakterno različiti, ocu najviše sliči najstariji brat Tomislav.

Rado govori o lijepim uspomenama, a o Domovinskom ratu malo teže. Kaže nam kako nikad nije išao na obilježavanje Dana pobjede, pa je tako bilo i ove godine. Tu je nedjelju, 5. kolovoza, kad smo ga, između ostalog, posjetili i mi, proveo mirno, u stanu s djevojkom.

- Uvijek je lijepo čuti kad se netko bori za vlastitu zemlju, ali istodobno kad vidim u kojem smjeru država ide, osjećaji su ipak malo podvojeni. Tata je volio Hrvatsku, želio ju je doživjeti ali nažalost nije - rekao je Krešimir.

Da zna da mu je otac negdje živ, Krešimir bi mu ponosno poručio: “Tata, hvala ti”.