Shrvani otac: 'Davida su nam ubili, ali naći ćemo mi pravdu'

Pričati o svom djetetu svakom  roditelju, posebno onome koji je ostao bez njega, je jako teško, najrađe bi da o njima pričaju drugi. Tako je bilo i Davoru Dragičeviću (49), čovjeku iz Banja Luke koji nepunih sedam mjeseci traži istinu i pravdu za svoga sina Davida (21).

'PRAVDA ZA DAVIDA' Željeli su spriječiti skup za Davida: Došlo čak 40.000 ljudi

 - Što reći David je naše dijete, moje supruge Suzane i mene, kada se rodio kao i sva naša djeca donio nam je radost. U najranijoj dobi on je pokazivao neke posebnosti u odnosu na druge. S prvim riječima koje je počeo izgovarati, puzanjem i podizanjem na nejake noge bio je drugačiji, onako malen kada bi mu netko prišao izmamio bi osmijeh, bio je posebno dijete. Kada su ga ubili i tada je bio dijete. Unatoč tome što je imao 21 godinu, jer ja sam u tim godinama bio puno ozbiljniji, on je bio istinsko dijete. Ubili su dijete u mom djetetu i to im nikada neću oprostiti. David je volio život, svoje prijatelje, kada je počeo izlaziti svi su ga htjeli biti u njegovom društvu, pa i djevojke. Očito to se nije sviđalo tatinim sinovima koji to nisu mogli unatoč silnom novcu kojeg su imali.

Suzana, Davidova majka i ja bili smo podstanari kada se on rodio, skromno smo živjeli, tako je i on odrastao, nije tražio ništa posebno, veliko, nije ga zanimalo materijalno. Kada je malo porastao, mogu reći kada je ušao u vrijeme puberteta počeo ga je zanimati sport i to sav, obožavao je tenisice koje nije skidao s nogu, bilo mu je svejedno da li na sebi ima majicu od marku ili nekoliko tisuća maraka, tenisice su bile bitne.

Sjećam se kada je u srednjoj maturirao, pripremao se za maturalnu zabavu, predložio sam mu da mu kupim cipele, jer jednom se u životu maturira, imao je 18 godina, ali se nije dao nagovoriti, već je iz Amerike naručio tenisice. Teško mi je sada govoriti o njemu, jer svaka riječ i slika iz njegovog života jako boli. Ponekad me znao uhvatiti strah zbog toga što David u svakom pogledu sliči na mene. Bio je pravedan, odan, jako dobar prijatelj i pozitivno buntovan. Kada je došao do snage počeo je vježbati na raznim spravama, pa smo u kući odvojili jednu prostoriju u kojoj je teretana, nikada nije pojeo nešto nezdravo, volio je voće i povrće, prirodne sokove, odlaske u prirodu, pa kako su za takvo dijete mogli reći da je narkoman. Čuvam sve dječje igračke pa i one s kojima se igrao David, uglavnom je to bilo nešto jednostavno, njemu zanimljivo. Rekao sam kako se znao s običnom kartonskom kutijom zabaviti više od sat vremena, kakvo je to bilo dijete. I sada u kući imam većinu dječje odjeće koju su nosili kada su bili maleni, tako i Davidovu, teško mi je kada to pogledam jer pogled na to me vrati u ono vrijeme kada je on bio malen. Imali smo poseban odnos, znalo se kada smo otac i sin, a kada prijatelji, a bili smo veliki prijatelji jedan drugome. Nikada se nisam morao brinuti za njegove odluke, jer sam znao da će one biti ispravne i pravedne. Jako jer volio svoju braću, a posebno sestru Teodoru kojoj je obećao da će joj biti potpora cijeli život, nažalost zločinci mu to nisu dali – ispričao je na glavnom banjalučkom trgu Davor Dragičević, otac tragično preminulog mladića za kojim žali cijela BiH pa i regija.

- Moje je dijete bilo poslušno, pošao bi predavanje, a netko od susjeda bi ga tražio da mu ode po kruh i mlijeko, učinio bi to bez pogovora, i žao mi je što su se neki od susjeda podijelili i stali protiv Davida koji im je činio uslugu. Smatraju me rušiteljem sustava, a ja se samo borim protiv onih koji su nanijeli zlo mome sinu,  i mom narodu, želim doći do istine i pravde – kaže Dragičević.