Seka Sablić: Nikad mi nije bilo mjesto na crvenom tepihu

Jelisaveta Seka Sablić i Rade Šerbedžija poznaju se godinama. Noć prije ovog intervjua slavio se na Brijunima njegov rođendan, na skromnoj slavljeničkoj večeri sjedili su jedan blizu drugoga, iz razgovora se vidjelo da su bliski. Radili su do sada zajedno na nekoliko projekata, a Šerbedžija ju je ovog ljeta angažirao za jednu od glavnih uloga u premijernoj izvedbi predstave “Pokojnik” Branislava Nušića koja se ovih dana očekuje na repertoaru Šerbedžijina kazališta Ulysses. Srpska glumica igra ulogu Agnije, ostarjele žene koja još uvijek misli da je djevojka. Iako je igrala već u Nušićevim djelima, ovo je prvi put da igra u “Pokojniku”. Jelisaveti Sablić je 70 godina, rođena je u Beogradu 1942. godine, glumom se počela baviti krajem šezdesetih. Jedan od glumaca na Brijunima mi je kazao, “vidjet ćeš sutra kad ti Seka dođe na intervju. Nećeš vjerovati da ima 70 godina. I samo da znaš, strašno ti je bistra u glavi. Nauči tekst za predstavu za čas”. Karijeru su joj obilježile uloge u filmovima “Maratonci trče počasni krug”, “Davitelj protiv davitelja”, “Kako sam sistemski uništen od idiota” i serijama “Dome slatki dome” i “Bolji život”. Dobila je za svoj rad neke od uglednijih filmskih i kazališnih nagrada. Razgovarale smo u hladovini, u jednom od parkova na Brijunima, srknula je gutljaj svoje kave s mlijekom i rekla, “samo vi pitajte, videt ćemo gde će razgovor da nas odnese”. Odnio nas je u njezin život koji je bio sve, samo ne glamour.

24express: Za ulogu pijanistice Kristine u kultnom filmu „Maratonci trče počasni krug“ dobili ste nagradu Zlatna Arena. U Jugoslaviji je to bilo prestižno priznanje, no vi niste uopće bili na dodjeli nagrade.

Nisam bila jer me nisu pozvali. Sjećam se da sam sa sinom Stefanom, koji je tad bio mali bila na ljetovanju na Jadranu. Oduvijek sam voljela dolaziti u Hrvatsku i čitav sam život ljeta provodila na Lastovu i u Cavtatu. I taj put sam bila na moru, a Arena je dodijeljena bez mene, bez poziva u Pulu.

Da, odgovorit ću odmah i na sljedeće vaše pitanje. Uznemirilo me to. Puno puta me frustriralo, nije mi bilo drago, pitala sam se zašto, ali sva sreća poslije sam shvatila. S vremenom me je prestalo brinuti, jer kad dođeš u neke godine i pogledaš uloge iza sebe, onda shvatiš da ti jednostavno i nije bilo mjesto na crvenom tepihu.

24express:Kako ste kao žena prihvatili činjenicu da uloge koje igrate nisu seksepilne i da gotovo nikada niste utjelovili lik, uvjetno rečeno, poželjne žene?

Moja rođena majka mi je svojedobno rekla: ‘Bože, Jelisaveta, ti uvijek igraš neke ružne sirotice’. Da, istina, ali poslije sam shvatila da sam glumica koja je uvijek više išla za svojim likom nego za slavom. Vjerojatno sam zato i našla svoje mjesto prvenstveno u kazalištu i na televiziji. Ako ne računamo “Maratonce” koji su zapravo umjetničko djelo, kazalište i televizija su bili forma u kojoj se uloga mogla bolje i slojevitije ostvariti. Na filmu mi je sve nekako bilo lažno. Nisam imala problem što igram takve uloge zato što znam da sam privatno vrijedila kao žena. Dapače, jako su me intrigirali takvi likove koje sam igrala.

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu