SDP je postao Milanovićev kult. Iza njega se skrivaju, u njega se zaklinju i bez njega ne mrdaju

"Zemlja je ugrožena i te ljude treba zbaciti s vlasti. Metlom", nabrajao je ovih dana Zoran Milanović i ponosno dodao: "Za to ću dati sve".

Osim ostavke.

Ustavni sud nije u svojoj jučerašnjoj odluci zabranio Zoranu Milanoviću da se kandidira na listi SDP-a na parlamentarnim izborima.

Samo predsjedniku Republike.

HDZ-ovi ustavni suci glasali su protiv Milanovićeve kandidature, SDP-ovi suci za Milanovićevu kandidaturu, na sudu kojeg zajedničkim snagama već desetljećima formiraju SDP i HDZ.

Zašto je onda SDP-u toliko stalo da baš predsjednik države, a ne Zoran Milanović, bude njihov premijerski kandidat? I zašto Zoran Milanović ne podnese ostavku na dužnost predsjednika države, šest mjeseci prije isteka mandata?

"Izađi (iz Ureda predsjednika) i bori se"

Bio bi to logičan, ispravan, ustavno prihvatljiv, čak i hrabar potez, iza kojeg se ne bi vukli repovi, oko njega se ne bi svađali ustavni stručnjaci, ne bi se uzbunjivali građani i histerizirala javnost, niti bi se SDP bavio Milanovićevom kandidaturom, umjesto kampanjom.

Bio bi frajer, a ne kalkulant. 

Predsjednik bi želio biti premijer, ali ipak bi ostao predsjednik dok ne postane premijer, jer ako ne postane premijer, svejedno bi ostao predsjednik. Kako bi u skladu s ustavnom porcedurom povjerio mandat premijeru s kojim je upravo ratovao i protiv kojeg će ratovati krajem godine u borbi za svoj drugi mandat na Pantovčaku.

Jer, naravno, kampanja predsjednika Republike ima mnogo veću težinu, značaj i utjecaj, nego samo kampanja Zorana Milanovića. Pantovčak nudi moć, resurse, logistiku, doseg, pa i privlačnost za buduće koalicijske partnere.

Kad govori predsjednik, svi slušaju. Kad govori Milanović, onda moraju slušati samo SDP-ovci.

I kad vrijeđa predsjednik države, onda nitko ne može ništa. Kad vrijeđa Milanović, onda se zove odvjetnika.

Zoki Građevina

S druge strane, zašto SDP-u treba predsjednik Milanović kao kandidat za premijera, a ne samo građanin Milanović? Zašto im treba funkcija, a ne osoba?

I još važnije, zašto ostavljaju otvorenom mogućnost da njihov budući mandatar za sastav Vlade bude novi Tim Orešković, osoba koja neće sudjelovati na parlamentarnim izborima?

SDP se trudio ostaviti dojam da na izbore kreću kao nekakva organizirana, posložena, fokusirana stranka koja zna što hoće, ima ljude i program, glavu i rep, tempo kampanje, koja je oblijepila Hrvatsku plakatima na kojima Peđa Grbin poziva na prosvjed 23. ožujka, čime se gradio i njegov liderski potencijal. 

Postrojili su čak i koalicijske partnere. 

Da bi sada - po tko zna koji puta - postali zatočenici Zorana Milanovića.

Zajedno s koalicijskim partnerima koje uopće nisu obavijestili o tome.

SDP nije faktor

On je, naravno, svojim potezom ubrizgao energiju u kampanju i napuhao rejting SDP-a, ali nakon toga SDP više ne postoji, SDP više nije politički entitet, nije izborni faktor. Svoju političku sudbinu gurnuli su u ruke Zorana Milanovića, predsjednika, a ne kandidata.

Iza njega se skrivaju, njega su promovirali u lidera koji ih vodi u Obećanu zemlju, ali isto tako on bi mogao postati i Čarobni frulaš koji ih vodi u provaliju. Nije jednom to napravio.

Milanović je zarobio SDP i SDP je postao taocem Milanovića.

Postao je taocem njegove vulgarne retorike koja je zatrovala kampanju i koja može tek eskalirati. S Milanovićem se okreću udesno, ne samo na tragu njegove politike, izjava i poruka koje je slao s Pantovčaka ove četiri godine, već i otvaraju bokove za postizbornu suradnju sa strankama desnice.

Svi će u kampanji slušati Milanovića, i kad govori i naročito onda kad neće smjeti govoriti. A SDP-ovci će poput jeke prenositi njegove rečenice ili će poslušno klimati glavom.

Jer, nisu bitni oni, sad je bitan samo Milanović. Njegov kult ličnosti.

Žrtveni jarac

No ako ništa drugo, makar je Peđa Grbin pronašao, nakon Možemo!, drugog potencijalnog žrtvenog jarca na kojeg će svaliti krivnju za eventualni gubitak izbora. Nije ih izgubio on, nego predsjednik države.

Koliko to samo paradoksalno zvuči.

Ili bi SDP-ovcima cijela ova operacija paradoksalno zvučala da se Zorana Milanovića zamijeni s, recimo, Kolindom Grabar Kitarović.

Onih deset godina koliko ih je proveo na čelu SDP-a, Milanović je dobrim dijelom bio prisiljen slijediti politiku stranke, makar kroz čekiranje odluka kroz stranačka tijela ili laviranje između stranačkih frakcija. No s vremenom je uspio složiti stranku prema vlastitom ukusu, stilu i ideologiji, izbacio sve protivnike i kritičare, proces koji je dovršio Peđa Grbin, tako da je SDP postao sljedbenik Milanovića, njegova lika, djela i kulta.

To će se sada pokazati i na parlamentarnim izborima.

SDP je proteklih godina uredno prešućivao sve Milanovićeve političke i retoričke ispade, brutalno desničarenje, privatne afere, podržavanje Rusije i podrivanje NATO saveza, njegove suspektne prijateljske aranžmane... Milanović je postao bog i batina za sve SDP-ovce.

Državni sudar

I sada SDP ide u svoju kampanju, tako da će se slijediti Milanovićevu, a da nisu u potpunosti jasni motivi takvog predsjednikova poteza za kojeg se SDP-ovci i HDZ-ovci međusobno utrkuju tko će više puta iskoristiti pojam "državni udar".

Za HDZ državni udar je predsjednikova kandidatura, za SDP državni udar je odluka Ustavnog suda.

Milanović je kao predsjednik četiri puta vodio SDP na parlamentarne izbore, pobijedio je samo jednom. Milanović je dosad na izborima morao slijediti i promovirati SDP-ovu politiku, sada će SDP slijediti Milanovićevu koja se svodi samo na jedno - rušenje HDZ-a.

Za što su, očito, sva sredstva dopuštena. A tko se zbog toga pobuni, automatski se proglašava HDZ-ovim jatakom.

SDP-ov Trump

Zoran Milanović napravio je SDP-u ono što je Donald Trump u deset godina napravio Republikanskoj stranci, pretvorio je u poslušnog sljedbenika. Što je zanimljiva usporedba, s obzirom da Milanović svojim nastupom, retorikom, ispadima, svađama, pa i politikom (prema Rusiji ili NATO savezu) odavno podsjeća na Trumpa.

Ako uspije pobijediti na izborima, on je zaslužan. Ako izgubi, kriv je HDZ, SDP, birači kao "nježne biljke", novinari, mediji...

I konačno, možda najbizarnije od svega: ako SDP bez Milanovića kao službenog kandidata pobijedi na izborima i osvoji vlast, fotelju premijera uručit će na pladnju predsjedniku države, čime će ga se ujedno poštedjeti riskantne bitke za drugi predsjednički mandat.

Znači, SDP vjeruje da ne može dobiti izbore bez Milanovića, ali čak i ako ih dobije, svejedno će svoj mandat dati Milanoviću.

Koja politička stranka tako funkcionira?

Otkud tolika moć Zorana Milanovića nad SDP-om, strankom koju je Milanović ostavio u dugovima, u oporbi, sa zavađenim frakcijama i u poziciji totalne ovisnosti?

Jer, kad Zoran Milanović jednoga dana ode s političke scene, što će više ostati od SDP-a?