Saška nije vidjela oca još od početka rata. Odveli smo je za Božić u Ukrajinu. Sad su zajedno

Zadnji su sati Božića. Kroz pusto predvorje hotela valja se tihi jazz. Slušam ga, sluša ga pospana recepcionerka, sluša ga i šutljivi vratar. Vani, na zimi, ona puši i plače. Uporno ponavlja da se neće vratiti u Zagreb.

***

Saška Panfilova je naša kolegica. Ukrajinka, iz Kijeva, pojavila se u redakciji u ciku rata. Diplomirala je hrvatski jezik na kijevskom sveučilištu. Majku nije vidjela mjesecima. Oca nije vidjela od početka rata. Nije stupila nogom u domovinu od veljače prošle godine.

Ideja je bila jednostavna. Idemo je odvesti kući, da provede Božić s roditeljima. Samo to. Nešto toliko normalno u nečemu toliko nenormalnom kao što je ratom devastirana zemlja. Nakon kratkog nagovaranja, otac je pristao.

Plan je propao doslovno dan prije putovanja. Kijev je posljednjih tjedana nemilosrdno bombardiran i urednici su donijeli razumnu odluku. Ipak, ostala je još jedna opcija. Možemo nekako doći do Lavova, gdje je relativno sigurno, i tamo se susresti sa Saškinim roditeljima. Oni bi trebali krenuti na Badnjak i nakon višesatne vožnje, ako sve bude u redu, spojit ćemo se na zapadu Ukrajine. Nakon kratkog nagovaranja, otac je pristao.

***

Vlak škripi u noći. Ukrcali smo se u Poljskoj, u Przemyslu. Saška već danima ne jede, muka joj je. Svako toliko je ulovim staklenog pogleda. Zuri u prazno. Na jednoj pauzi je rekla da nikad u životu nije osjećala ovoliko emocija istovremeno. Stalno skida i stavlja naočale.

- Muka mi je. Ne znam, možda zato što imam previše osjećaja i ne znam kako bih se s njima nosila. Nikada nije bilo ovako... Ja... tužna sam što ću opet morati napustiti svoju zemlju. Tužna sam što ne mogu ništa promijeniti. Ne znam... ne znam kad ću opet vidjeti svoje roditelje. Možda ovo zvuči glupo, ali strah me da se nikad više neću vratiti u Ukrajinu. I da ih nikad više neću vidjeti. Znam, vjerujem da će sve biti dobro, ali onaj mali osjećaj... muči me.

Saška govori u struji misli. Ima 24 godine i hrvatski joj je treći jezik. Pokušava sabrati misao.

- Ukrajina je moj dom. Mjesto gdje sam odrasla, gdje sam se prvi put poljubila, prvi put doživjela sve. Ukrajina su moji roditelji, moji prijatelji... sigurnost. Zvuči glupo, ali okupirana zemlja mi predstavlja sigurnost. Tamo sam na svome. Znam svaku ulicu svog grada, znam... Znam što će mi život tamo donijeti. A u Hrvatskoj...

Pogledajte Saškinu priču

Pokretanje videa...

05:43

Pogledajte Saškinu priču. | Video: Milan Šabić/PIXSELL

Vlak se drmusa kroz Poljsku. Put do Kijeva traje četrnaest sati. Vagoni su puni žena i djece. Čekali su s nama na kontrolu putovnica. Fotograf je snimio naše sjene na zidu, nas i ostalih putnika. Nitko nije imao lice.

U našem kupeu sjedi bucmasti, nasmijani muškarac. Oleksandr, rođen u Kijevu, proveo većinu života u Palermu. Dijeli limenke piva, hihoće se. Razaznajem riječi. Ukrajina, raketa, putovnica, Europa. Zajebavaju me da sličim na ostarjelog Harryja Pottera. Kondukter ima nakrivljenu kapu i nabrekli nos. Simpatičan je, pruža ženama ruku i pomaže im manevrirati kroz vibrirajući vlak. Pokušali smo ga podmititi da nam prošverca nešto alkohola, da uzvratimo Oleksandru.

Čujem glasove iz susjednog kupea. Netko govori engleski, priča o djeci i o svemu što su dosad morali vidjeti. Bosonogi dječak trči uskim hodnikom. Žena u trenerki puši između dvaju vagona. Vani je mrkli mrak. Na kartama piše da stižemo u 1:21. Čitao sam da ukrajinske željeznice, čak i u ratu, imaju 85 posto dolazaka po rasporedu.

Vlak staje. Ulazi vojnikinja, uzima nam putovnice. Muškarac u maskirnim hlačama i s pištoljem u kožnoj futroli ulazi u naš kupe. Ostavlja torbu kraj mog ruksaka. Kaže da želi trenirati psa. Ne razumijemo ga. Čuje se grebanje šapa. Njemački ovčar utrčava u kupe. Dahće. Gura njušku oko nogu. Ne primjećuje nas, nikoga ne primjećuje. Sjeda kraj vojnikove torbe. On mu prilazi, miluje ga. Odlazi, pištolj mu lupka po bedru. Kao da se ništa nije dogodilo.

Saška je sklupčana na sjedištu. Vlak podrhtava kroz mrak. Prozori na vagonima su oblijepljeni selotejpom. Ako grune, da krhotine ne... Dječak koji je trčao u čarapama sjedi u svom kupeu. Igra se mobitelom. I njegov prozor je oblijepljen.

Tračnice cvile. Netko skladno hrče. Vrijeme se vuče. Oleksandr je odustao, popeo se na gornji ležaj i spava. Jedno stopalo mu visi, njiše se u ritmu vlaka.

Kondukter s nakrivljenom kapom nam daje nekoliko minuta za iskrcaj. U Lavovu smo. Grad je mrtav. Policijski sat traje od ponoći do pet ujutro. Računali smo da ćemo dočekati zoru na kolodvoru. Prilazi nam muškarac, nudi prijevoz. Kaže da neće biti problema. Divlje vozi po lavovskoj kaldrmi. Izbacuje nas kod hotela, ostavlja broj. Za svaki slučaj.

Saška je izmoždena. Nije se pošteno naspavala već tri dana. Jutro je. Badnjak je. Roditelji su na putu. Zasad je sve dobro.

Ulice su krcate. Agregati brekću na svakom koraku. Gigantsko božićno drvce na glavnom trgu ne svijetli. Nema struje. Djeca se grlato smiju. Vojnici na dopustu se fotografiraju kao dokone kućanice. Dostavljač na biciklu nosi šljem umjesto kacige. Ulični zabavljači pokušavaju iskamčiti novac. Grli me tip odjeven u divovskog medvjeda. Saška se smije. Nalijećem na mladića i djevojku. Ona steže buket mimoza. On je u košulji, umrljanoj vinom. Klinci, golobradi klinci. Zajedno su četiri mjeseca. Upravo su se vjenčali. On mora natrag na front. Trče dalje. Ona maše buketom. Blesavi klinci.

Netko je zalijepio ukrajinske zastave preko slova Z u imenima pizzerija. Vojnik u punoj spremi se ležerno šeta s platnenom vrećom. Unutra su kruh i mlijeko. Muškarac s kalašnjikovim čuva ulaz u isusovačku crkvu.

Kad je sirena prvi put zaparala zrak, gotovo nitko nije reagirao. Između ječanja zračne uzbune, glas iz zvučnika je smireno ponavljao upute. Saška je objasnila da govori kako moramo u sklonište, kako moramo paziti na djecu i starije... Djeca na ulicama se i dalje grlato smiju. Zabavljači plešu na trgovima. Navikli su. Kasnije smo čuli da je gorio Herson.

Roditelji stižu za nekoliko minuta. Saška je klupko živaca. Nervozno izvlači i sprema mobitel. Tu su. Vidjela ih je. Trči prema mjestu sastanka, jedva je pratimo. Baca se muškarcu s kovčegom u zagrljaj. Lijepa žena s naočalama plače. Muškarac plače. Saška plače. Gleda nas cijeli trg.

Nemaju riječi. Oleksandr i Nataliia se dodaju Saškom između sebe. Smiju se. Zbunjeni su. Obrazi su im sjajni. Otac pred nama pokušava zadržati strogi, odrasli gard. Izgleda kao dječarac. Rukujemo se. Predstavljaju se kao Saša i Nataša. Saša i Nataša.

Hodamo prema hotelu. Povukli smo se nekoliko metara natrag. Ne želimo smetati. Panfilovi se sudaraju kao biljarske kugle. Pričaju na ukrajinskom, govore brzo i uzbuđeno. Čekamo na pješačkom prijelazu. Sirena opet razbija zimski zrak. Nikoga nije briga. Nikoga. Saškini roditelji grabe dalje. Kočija s konjima klopoće pored nas. Vozi je žena odjevena u Djeda Mraza. Onaj smireni glas ponavlja da pronađemo sklonište.

U hotelu Saša otvara kovčeg. Vadi vodku, vadi nekakvu rakiju. Dijeli čaše, ulijeva, nazdravlja. Za Sašku, za nas, za prijateljstvo, za Ukrajinu. Njih troje sjede na krevetu kao studenti. Smiju se. Grle se. Kao djeca. Kijevska rakija pali grlo. U sobi postaje prevruće. Izlazimo, moramo nešto pojesti.

Saška putem zabrinuto shvaća da joj roditelji ne znaju da puši. Zemlja joj je u ratu gotovo godinu dana, a ona brine što će mama i tata reći ako je uhvate s cigaretom.

U restoranu Saša naručuje još vodke. Previše vodke. Sat vremena kasnije, pijani se svađamo oko nogometa i nazdravljamo Alenu Bokšiću. Saša je, naime, sportski novinar. Fotograf mu iz nekog razloga pokazuje srednji prst. Otac se smije. Majka se smije. Cijeli restoran nam se smije. Ne znam kad i kako smo se vratili u hotel.

Jutro je. Božić je u Lavovu. Žene s cvijećem u kosi pjevaju na ulicama. Vojnici stežu djevojke oko struka. Gledam mladića u maskirnoj uniformi kako zaneseno žvače šećernu vunu. Odnekud dopire Tiha noć, prvi put je čujem na ukrajinskom. Sudaram se s ramenima, cijeli grad je izašao na ulicu.

Ulični svirač pjeva na trgu. Prepoznajem melodiju, slušali smo je putem do Poljske. Trg pjeva s njim. Prilazi mu vojnik, nešto mu govori na uho. Svirač obznanjuje da ga je vojnik zamolio jednu pjesmu za njegov bataljun. Saška  objašnjava da je to obična ljubavna pjesma. Nema veze s ratom. Vojnik mirno stoji i snima svirača. Ubacuje mu snop novčanica u kovčeg. Svirač poručuje nešto, razaznajem Putinovo ime. Saška tumači da postoji popularna psovka o ruskom predsjedniku, ali da ovdje ima previše djece da bi ju svirač izgovorio. Ipak, činilo se da su svi shvatili poruku.

Sastajemo se sa Sašom i Natašom. Sjedamo u bar. Na zidovima su izložene različite boce piva. Tek kasnije shvaćam da je svaka boca Molotovljev koktel.

Saškin otac priča. Zahvaljuje. Sinoć se zabavio i opustio kako nije od početka rata. Smršavio je 12 kilograma od veljače. Kaže da piše, više nego ikad. Poeziju. Kaže da je tek sad, u pedeset prvoj, shvatio da je Ukrajinac. Kopam mu po rani, ispitujem dalje. Nataša se na neko vrijeme sklonila kod rodbine u Berlin, ali vratila se u svoj grad. Saša je za to vrijeme pokušavao živjeti dan za danom. Tako je rekao. Dan za danom. Sad cijeni male stvari. Rekao je da mu je još uvijek ostao komad duše i neće dopustiti Putinu ili bilo kome drugome da mu je uzme. Pomirio se sa smrću. Ako se dogodi, dogodit će se. Ali do tog trenutka neće prestati živjeti. Nitko neće.

Kad je bio doček Nove godine, neposredno nakon ponoći, Kijev je zvjerski bombardiran. Saša i Nataša su slušali detonacije oko sebe. Gledali su uživo kako im grad gori. Ipak, čuli su i još nešto. Nešto osim bombi. Otišli su do prozora i provirili dolje. Grupa muškaraca zagrlila se i, unatoč granatiranju, u noć urlala stihove ukrajinske himne. Nadglasali su rakete. Dan za danom.

Nataša skida naočale. Briše lice. Saškin stari me gleda ponosno, izazivački. Vani opet pjevaju, prepoznajem božićni refren. Lavov ne prestaje pjevati.

Shvaćam da je Ukrajina već pobijedila. Njeni vojnici i dalje krvare u snijegu, ali Ukrajina kao zemlja, kao ljudi, odavno su pobijedili. Nasilnik im je pokušao oduzeti živote, ljudskost i dostojanstvo, ali oni i dalje pjevaju. Suprotstavili su se na jedini ispravni način. Nastavili su se ponašati kao ljudi, bez obzira koliko se nasilnik trudio zanijekati im to pravo. Ovo, ovaj način života je krajnji čin prkosa. Urlanje himne u granate, posjet roditeljima za Božić, zborsko pjevanje na ulici, pisanje pjesama u praznom stanu. Simboli otpora. Čvrsti, neoborivi dokazi da nasilnik nije pobijedio. Nije uspio ljudima oduzeti ljudskost.

Noć je, zadnji sati Božića. Sutra odlazimo. Saša i Nataša su otišli spavati. Pijani mladić rida u hotelskom baru. Saška je vani. Puši i ponavlja da se neće vratiti u Zagreb.