Samo dani ih dijele od istine: Jesu li ovo njihovi blizanci?

Ne znam kako ću sve ovo preživjeti, a bojim se i za Gorana da mu se što ne dogodi. Sve dok nisu došli blizanci, nije pokazivao nervozu, krio je to u sebi. Od kada su oni došli, ne spava kako treba, a i kad ga san prevari, budi se i iz sobe viče: ‘Gdje su nam djeca?’, priča Dragica Plauc.

U njen dom u Düsseldorfu stigla su prije tri dana dva mladića za koje vjeruju da su njihovi davno izgubljeni blizanci. Ona je rodila 1993. u Tuzli, no nakon nekoliko sati su joj rekli da su dječaci umrli. Nikad nije dobila nikakav dokument o tome niti je ikada vidjela tijela svoje djece. Prije tri tjedna pročitala je u austrijskim medijima vijest o ženi koja se pokušala ubiti, a spomenuti su i njezini sinovi blizanci Zoran i Dragan P. Bila je u šoku: imena i dob isti su kao i u njezinih davno izgubljenih sinova! Sad u Düsseldorfu čekaju rezultate DNK analize.

- Osjeti se nervoza na svakom koraku. Ubija nas ova neizvjesnost kakvi će biti rezultati. Čini mi se da mi nikad u životu nije bilo teže, a bilo je teško. Protjerana sam iz rodne Tuzle, s teško ranjenim suprugom, koji nije mogao govoriti ni samostalno jesti, bez svoje dvoje djece koju su mi odmah nakon porođaja uzeli, otisnula sam se u strani, nepoznati svijet - kaže Dragica. Dodala je da bol koju je ponijela iz Tuzle nikad nije prestala.

- Morala sam biti jaka radi Goranova stanja i kćeri. No nikad nisam prestala tražiti svoju djecu. Rodila sam ih obojicu u razmaku od nekoliko minuta, a nisam ni znala da nosim dvojke. Bili su nemirni i živahni, radila sam sve do prije porođaja, valjda su zbog toga toliko glasno plakali. Tad nisam znala da je to njihov oproštajni plač. Nahranila sam ih i u dobroj sam ih vjeri predala u ruke medicinskih sestra da ih okupaju i obuku. Umjesto da ih vrate, mene su bez moje djece otpustili iz bolnice. Da sam znala što će učiniti, nikad ne bih izašla, pa ni po cijenu života - potresna je Dragičina priča.

Ipak, naizgled krhka i slabašna žena u sebi krije ogromnu snagu, bori se poput lavice. Ne razumije ljude koji su joj ovo napravili u životu:

- Zašto nisu ljudi? Što me ne nazovu i kažu: ‘Ženo, evo ovdje su ti djeca pokopana’. Ako me to ne uvjeri, neka pristanu da ekshumiramo tijela, ja ću platiti. Ako se utvrdi da su tu pokopani moji blizanci, javno ću im se ispričati. Oni i ja ćemo imati svoj mir, a ja i grob na koji ću dolaziti zapaliti svijeću. Ali oni ništa ne nude, vade se na zastaru. Pa gdje to ima? Nisu to stvari, to su ljudska bića. Po milijunti put im ponavljam - dajte mi dokaz i riješit ćemo se, ja vas a i vi mene. Ne, nemaju mi što pokazati i toga se boje. Mislili su me slomiti da odustanem, ali su se prevarili - kaže Dragica.

Također kaže kako ne može razumjeti ženu kod koje su bili mladići sve ovo vrijeme te da bi se voljela naći s njom i saznati sve što se dogodilo i, ako se pokaže da jesu Dragičini blizanci, zašto je to učinila... A mladići Zoran i Dragan izvrsno se slažu i s Dragicom i s Goranom, ali i s njihovim trima kćerima.

- Po čitave dane razgovaraju, ispituju se i uspoređuju karaktere, oznake na tijelu. Utvrdili su da imaju istu boju očiju, a i krvne grupe im se podudaraju. Sad nam ostaje samo čekati nalaze. Ali od prvog susreta osjećamo se kao svoji. Možda jer ih iz svog srca, pod kojim su rasli, ja nikad nisam ni izbacila - govori Dragica brišući suze dok gleda blizance...

Franjo Lepan/24sata

Majka iz Graza se oporavlja u bolnici

Dragica Plauc saznala je za blizance sasvim slučajno. Pročitala je u austrijskim medijima o ženi koja je u Grazu pokušala samoubojstvo. Ona je, službeno, majka dvojice blizanaca Zorana i Dragana P. Dragica je bila u šoku shvativši da se dob i imena tih mladića podudaraju s imenima njezinih blizanaca za koje joj je rečeno da su mrtvi. Rezultati DNK analize, na koju su dečki odmah pristali, bit će poznati sljedeći tjedan. Mladići se sad svim srcem nadaju kako su upravo Dragica i Goran njihovi pravi roditelji, jer, kako sami kažu, do sad nisu odrastali u sretnoj obiltelji...