Samo sam gledala koliko još baterije ima na respiratoru jer ako nestane - Jana prestaje disati, rekla je majka bolesne curice nakon što su zapele u nedjelju u Lici u kolni dugačkoj oko devet kilometara na putu s mora kući
S kćeri (11) na respiratoru zapeli na A1: 'Samo želim stisnuti ruku policajcu koji je pomogao Jani'
Mama, zovi brzo drugu policiju, zavapila je teško bolesna, uplašena djevojčica Jana (11) nakon što je s roditeljima zaglavila u koloni dugačkoj devet kilometara koja se stvorila zbog navijača. Jedini policajac koji je bio u blizini, upravo im je bio odbio pomoći. U automobilu je zavladala panika. Janina mama Mirjana bespomoćno je pogledala kćer i obećala joj da će istog trena nekoga nazvati i srediti situaciju. Potom je pogledala u mobitel. Nije imala plan 'b', nije znala koga nazvati. U glavi joj se komešalo stotinu crnih misli, a imala je samo jednu želju - da baterija na respiratoru izdrži. Bez nje, Jana prestaje disati.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Naime, obitelj Petrić se s kćeri koja boluje od spinalne mišićne atrofije i na respiratoru je, u nedjelju vraćala iz Omiša u Bratinu kraj Zagreba. Oko 15 sati kod odmorišta Jadova u Lici, gostujući navijači Hajduka koji su se kretali na relaciji Zagreb-Osijek izašli su iz svojih vozila maskirani te zaustavili promet. Povod je bio sukob s navijačima Dinama koji su putovali na utakmicu Šibenik-Dinamo u Šibenik.
Obitelj na prvu nije imala pojma o čemu se radi. Upalili su radio i tek onda shvatili.
- Trebali smo još ostati na moru, ali nešto nam se zakompliciralo pa smo ipak krenuli u nedjelju. Kao i uvijek, bili smo savršeno pripremljeni za put. Baterija na respiratoru i aspiratoru bila je skroz napunjena kada smo krenuli, no, vozili smo se već dva sata kada smo zapeli u koloni. Budući da baterija može izdržati ukupno šest sati, shvatila sam da je imamo za još svega četiri sata. U trenu sam se izbezumila sjetivši se da je posljednji izgred navijača kod Desinca blokirao promet na šest sati. Pomislila sam da će možda i ovog puta toliko potrajati i da baterije jednostavno neće izdržati - još se uvijek s jezom prisjeća Mirjana. Imala je, kaže, spreman i uređaj za ručno upuhivanje zraka u pluća kojeg koristi u krajnjoj nuždi, ali nikako nije željela da dođe do toga da ga mora i koristiti u koloni.
- Jana može samostalno disati možda 10 do 15 minuta, ali to samo u savršenim okolnostima. Toga dana sigurno ne bi mogla jer je bila strašno uplašena. Ona ne priča, ali ima dobro razvijen neki svoj jezik, odnosno sustav sporazumijevanja uz pomoću kojeg je suprug i ja sve razumijemo. Bila u potpunosti svjesna svega što se oko nas dešavalo - rekla je Mirjana. Dodala je da je Janu najviše uzrujalo kada je čula da policajac njezin roditeljima govori da ih ne može izbaviti iz situacije u kojoj su se našli, unatoč Janinom stanju.
- Razumijem da se morao baviti navijačima, ali sam očekivala da će me smirit i reći mi da će pozvati bar nekoga od svojih kolega da nam pomognu. Ali nije. Samo je otišao. Bili smo prepušteni sami sebi - ogorčena je Mirjana. Potom je njezin suprug izašao iz auta i nakon nekog je vremena ugledao policajca na motoru. Zamolio ga je za pomoć i pokazao mu na Janu. Policajac se odmah odazvao.
- Upalio je rotirke i rekao nam da mi upalimo sva četiri žmigavca te da ga slijedimo. Izvukao nas je iz kolone i krenuli smo skroz na početak iste. Onda je opet uslijedio šok. Ljudi iz drugih automobila očito nisu vidjeli da imamo na autu oznaku za invalide. Počeli su se žestoko ljutiti, otvarati vrata kako bismo se što teže probijali i dobacivali su nam. Nekako smo uspjeli kroz sve to proći i doći na početak kolone. Tada nam je policajac dao znak da nastavimo svojim putem bez njega - rekla je Mirjana. Žao joj je, kaže, što u cijeloj toj strci, nisu policajca pitali ni za ime.
- Strašno bih željela tom čovjeku stisnuti ruku. Spasio nas je u toj očajničkoj situaciji u kojoj sam od panike mogla razmišljati samo o najgorem. Hvala mu od srca - rekla je Mirjana. Boli je, kaže, što su je mnogi nakon svega na društvenim mrežama kritizirali što se s bolesnim djetetom uopće uputila na more.
- Kao da je Jana kriva što se rodila s tom bolešću. Ali i ona unatoč svemu ima osjećaje, ima stvari koje voli i u kojima uživa. A more je definitivno jedna od njih. Toliko je bila sretna kad je ljeto počelo. Neprestano je ponavljala: "Idemo na more, idemo na more!" Kad smo došli, mislila sam da će se raspuknuti od sreće. Ona ne možemo plivati, ali pluta na luftiću, a mi tada respirator nosimo na ramenu. Zvuči ludo, ali sve činimo samo da je usrećimo i da joj unatoč bolesti omogućimo donekle normalan i lijep život kakvog zaslužuje - kaže brižna majka.