Sredinom prošlog stoljeća broj nuklearnih elektrana drastično je rastao dok odgovornost prema nuklearnoj energetici padala. Najtragičniji primjer 'neozbiljnosti' je upravo nesreća u Černobilskoj nuklearnoj elektrani
U 1:23 počeo je pakao, a zbog štednje su umirali u mukama...
Točno u 1 sat i 23 minute, tog kobnog 26. travnja 1986. godine, dogodila se nezapamćena tragedija koja je maleni gradić Pripjat pretvorila u grad duhova, a njezine stanovnike žrtvama sovjetske neodgovornosti, nesigurnog dizajna i proste ljudske pogreške.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Dakako, riječ je o Memorijalnoj elektrani Iljič Lenjin, poznatijoj kao Černobilskoj nuklearnoj elektrani. Prošlo je već 34 godine otkad je područje oko nuklearne elektrane postalo Zona isključenja. Na mjestu tragedije poginulo je 30 ljudi, a od posljedica radijacije tisuće njih, iako je detaljan broj teško precizno utvrditi.
Rusi nisu shvaćali kompleksnost nuklearne energije
Ruska težnja za ambicioznim planom o gradnji mnoštva nuklearnih elektrana u kratkom periodu, završila je kobno. Ono što im također ne ide u prilog je degradacija kompleksnosti koju predstavlja upravo nuklearni reaktor kojeg su u to vrijeme smatrali bezopasnim pa mu na koncu nisu ni pridavali previše značaja. Svijest o nuklearnoj energiji možda najbolje opisuje izjava jednog od čelnih ljudi ruskog nuklearnog programa, a to je da su 'nuklearne elektrane poput običnih peći, a operateri koji upravljaju njima, samo ložači.'
POGLEDAJTE VIDEO:
Upravo taj RBMK reaktor, koji je eksplodirao te kobne večeri, bio je snažan i efikasan, a puno jeftiniji od sigurnijih varijanti. Njega, kao i ostale reaktore, dizajnirale su i gradile tvrtke koje nisu imale nikakvog iskustva s nuklearnim objektima. Konkretno, nuklearku u Černobilu dizajnirala tvrtka koja je bila specijalizirana za izgradnju - hidroelektrana.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Želja za sovjetskom nadmoći kao i želja za uštedom na ključnim elementima gradnje, indirektno su dovele do ove kobne tragedije. SSSR je također skrivao i nekoliko incidenata u kojima je došlo do oštećenja nuklearnog reaktora. Informacije su bile toliko tajne da ni ljudi uključeni u upravljanje ruskim nuklearnim programom nisu bili obaviješteni o tome i zato nitko nije mogao znati koliko tragične mogu biti posljedice nepravilnog upravljanja RBMK nuklearnim reaktorom.
Elektranu vodili ljudi bez iskustva
Djelatnici nuklearke trebali su utvrditi mogu li turbine pri gašenju osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja reaktora, u slučaju da ne postoji vanjsko napajanje električnom energijom. Eksperiment je bio planiran za 25. travnja i tada se pokušao izvesti tri puta, no bezuspješno. Četvrti put završio je kobno.
Čelni ljudi, direktor V.P. Brjuganov, Anatolij Djatlov i glavni inženjer Nikolaj Fomin nisu imali prijašnjeg iskustva u vođenju i upravljanju nuklearnom elektranom, da ne govorimo o operaterima koji nisu bili dovoljno obučeni, a još manje svjesni mana kontrolnih šipki, koje isprva proizlaze iz pogreški u samom dizajnu reaktora.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Upravo dio tih kontrolnih šipki bio je napravljen od grafita koji prvi ulazi u reaktor, što je dovelo do izbacivanja tekućine koja hladi reaktor, drugim riječima, kratkotrajno su povećavale aktivnost u reaktoru prije smanjivanja. Prilikom eksperimenta nije bio ostavljen dovoljan broj šipki u reaktoru što je dovelo do opterećenja sustava dok je istovremeno drugi operater isključio dovod vode u reaktor koja ga hladi. Operateri su zatim brzo aktivirali zaustavljanje reaktora, no međutim, snaga je još brže rasla te rezultirala velikom detonacijom koja je podigla gornji štit reaktora što je omogućilo prodor kisika do jezgre. Kisik je eksplozivno reagirao s vodikom i zatim je došlo do velike eksplozije koja je uništila reaktor i dio zgrade. Eksplozija reaktora oslobodila je 400 puta veću radijaciju nego, primjerice, atomska bomba kada je bačena na Hirošimu. U slučaju da su eksplodirala i preostala tri reaktora, polovica Europe bila bi nenaseljiva u sljedećih 500 tisuća godina, a broj žrtava bi vrlo vjerojatno bio milijunski. Ovako će Černobilska zona još tisućama godina ostati Zona isključenja.
Dvoje ljudi stradalo je od same eksplozije, a još 28 vatrogasaca i ostalih djelatnika koji su radili te sanirali posljedice nesreće umrlo je nekoliko dana i tjedana nakon. O sveukupnom broju žrtava tragedije nezahvalno je govoriti jer se to ne može sa sigurnošću dokazati, no prema nekim studijama on iznosi nekoliko tisuća. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na 100 tisuća.
Vatrogasci i radnici umirali su u strašnim mukama
Vatrogasci iz Pripjata prvi su došli gasiti požar, a dokumenti CIA-e prenose da im je trebalo tek nekoliko minuta za dolazak i razvlačenje crijeva s vodom. Pukovnik Leonid Teljatnikov, šef vatrogasaca u nuklearci, opisao je kako su gasili požar sve dok nisu popadali od iscrpljenosti. Kasnije je proglašen narodnim herojem. Ono što on nije znao u tom trenutku je da su vatrogasci pali s nogu zato što im je smrtonosno zračenje doslovno uništilo tijelo. Poginulo je svih šest vatrogasaca koji su uz Teljatnikova prvi došli na krov zgrade kako bi obuzdali požar. A njihova smrt je poprilično realno prikazana i u seriji Černobil.
Visoke doze zračenja isprva daju osjećaj mučnine, povraćanje i gubitak apetita. Nakon toga dolazi razdoblje bez simptoma i ljudi vjeruju da je najgore prošlo, barem oni koji ne znaju ništa o štetnim učincima tako visokih doza zračenja, da bi ih samo nekoliko dana kasnije vlastito tijelo izdalo. Štetno zračenje toliko uništi ćelije, dijelove našega tijela, da se ne mogu normalno dijeliti, a tijelo ih ne može reciklirati. Nezamisliva bol, ekstremni gubitak tekućine povraćanjem i visoka temperatura tek su neki od simptoma koji prate ovo razdoblje - 28 vatrogasaca i radnika elektrane umrlo je u takvim mukama. Lokalni partijski moćnici nisu htjeli previše uznemiravati stanovništvo jer to bi značilo da moraju priznati neki problem s elektranom te je zbog toga kasnila evakuacija Pripjata i okolnih sela.
Zakašnjela evakuacija i nepriznavanje nuklearne katastrofe
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle ukaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata. Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.
Deseci tisuća ljudi izloženi su visokom zračenju samo zato što je partijcima bilo važnije prebaciti odgovornost na bilo koga drugoga. Mihail Gorbačov, nekako u to vrijeme, pokušavao je progurati reforme čitavog sovjetskog režima, počevši s tradicionalnom tajnošću. Njegova politika otvorenosti, glasnost, imala je priliku dokazati svoju učinkovitost. Možda bi bilo bolje reći da je glasnost pokazala koliko je važno obavijestiti javnost kako bi se zaustavile glasine.
Ukrajinski ministar zdravlja Anatolij Romanenko objavio je prvo upozorenje tek 5. svibnja, više od tjedan dana nakon nesreće, a njegovi bjeloruski pandani još i kasnije. Tajni CIA-ini dokumenti upozoravaju na jednu nelogičnost prilikom evakuacije stanovništva. Stoka s državnih i društvenih farmi iz okolice Pripjata evakuirana je tek dan nakon što je preseljeno stanovništvo grada. Ljudi sa sela prebačeni su busevima tek idući dan.
Lokalni partijski čelnici su odredili da će evakuirati stanovništvo u krugu od 30 kilometara od elektrane što je bilo pogrešno jer zračenje ne slijedi pravilnu kružnicu. Zračenje se širilo kako su vjetrovi nosili opasne čestice. CIA podsjeća kako su vlasti morale evakuirati čak 11 sela u ukrajinskom rajonu Poleski zato što su kasnije shvatili da ipak ni tamo život nije siguran. Golemi je problem bio taj što su upravo u tim selima bili smješteni brojni evakuirani Pripjaćani.
Službene brojke govore o oko 135.000 evakuiranih ljudi, ali CIA vjeruje da je broj znatno veći. Brojke kriju prave razmjere tragedije.
Tko su bili 'likvidatori'?
Ljudi koji su u prvim danima saniranja nuklearke primili visoke doze zračenja dobili su status 'likvidatora'. Likvidatori su tada u SSSR-u, kao i poslije u republikama nastalima nastalima raspadom te zemlje, imali velike povlastice, što je razumljivo – posebna prava na medicinsku skrb, mjesečne naknade i slične kategorije iz domene socijalnog. Unatoč tome, malo tko bi se mijenjao s njima za životnu sudbinu. Nakon černobilske nuklearne katastrofe diljem SSSR-a status likvidatora dobilo je 600.000 ljudi.
Ruska akademija znanosti navodi, međutim, da je u saniranju štete i posljedica eksplozije reaktora 2 u Nuklearnoj elektrani Černobil sudjelovalo čak 830.000 ljudi – vatrogasci, vojnici, građevinari, vojska, masa medicinskih radnika i mnogih drugih. Akademija procjenjuje, s dobrim argumentima, da je od tog broja do 2005. godine pomrlo njih između 115 i 125 tisuća, što bi bilo oko 15 posto.
Dio znanstvene zajednice na Zapadu ne misli da je riječ o realnim brojkama, ali niti Ruska akademija za znanost ne tvrdi da su sve te smrti posljedica nuklearne katastrofe. Ono što argumentirano tvrdi jest nepobitna činjenica da se od 1988. do 2012. smrtnost među ukrajinskim likvidatorima povećala sa 3,5 smrtnih slučajeva na 1000 ljudi, što je bio normalan prosjek u Ukrajini, na čak 17,5, što znači da je smrtnost među onima koji su jurili direktno u izrazito radioaktivne situacije, pet puta viša od ostatka stanovništva.
Što se uopće u zdravstvenom smislu događalo s tim ljudima u godinama nakon katastrofe? Još 1988. njih čak 68 posto bilo je zdravo. Ali, 2010. godine zdravo ih je bilo samo 5,5 posto. Njih 63 posto imalo je ozbiljne kardiovaskularne probleme, a 13 posto probleme s nervnim sustavom. Jasno je kakva je bolest mučila preostali, veliki dio oboljelih. Samo u Bjelorusiji do 2008. registrirano je 40.049 oboljelih od raka. U Rusiji je takvih registrirano 2833.
Valerij Legasov - prvi sovjetski znanstvenik koji je javno progovorio o nesreći
Legaslov je bio član stručnog tima, postavljenog od strane vlade koji je bio zadužen za rješavanje černobilske nesreće, a zahvaljujući njemu, svjetska javnost dobila je priliku saznati uzroke koje su dovele do eksplozije reaktora.
U kolovozu 1986., vlasti SSSR-a poslale su ga u Beč na konferenciju IAEA kako bi podnio sovjetski izvještaj o uzrocima katastrofe. Pet sati Legasov je opisivao da je glavni uzrok ljudski faktor u kombinaciji s greškama u dizajnu reaktora, a da su sporedni uzroci nemar i nepripremljenost graditelja i stručnjaka nuklearne elektrane u Černobilu. On je prvi podnio tako nečuveno iskren službeni izvještaj iz SSSR-a te je bio čovjek koji se od prvog do posljednjeg trenutka borio za zaustavljanje katastrofe.
Tada je također snažno pozvao na ulaganje i truda i sredstava u velika poboljšanja sigurnosti nuklearnih, kemijskih i bioloških postrojenja. Dvije godine pronašli su ga mrtvog, obješenog u svom stanu, a na stolu pored njega stajao je njegov osobni pištolj. Iza sebe nije ostavio nikakvu poruku kojom bi poručio svijetu da je očajan zbog gubitka vjere u sovjetsku vladu, iako je smatrao da ima čvrste dokaze o tome kako Kremlj doista nastoji zataškati njegove integralne zaključne izvještaje o nesreći.