Kako su Rusi bušili najdublju rupu u povijesti čovječanstva

Razdoblje hladnog rata bilo je vrijeme ubrzanog naoružavanja, ali i napretka znanosti, pa čak i onih grana koje nisu nužno bile povezane s vojnom industrijom. SSSR je tako početkom 1970. odobrio plan za bušenje u dubinu zemlje s ciljem boljeg razumijevanja ponašanja i sastava zemljine kore. Plan je bio bušiti tako dugo dok to bude moguće.

Za lokaciju bušenja odabran je poluotok Kola, a projekt je nazvan 'Superduboka bušotina na Koli'. Pomoću njega, ruski su znanstvenici željeli dobiti uvid u uvjete koji prevladavaju u ogromnim dubinama, kakav je kemijski sastav tla, kakve su njegove fizičke odlike i kakva je temperatura.

Kako bi u tome uspjeli, Rusi su izmislili i konstruirali brojne alate i instrumente, ne samo za bušenje rupe, već i za podmazivanje bušilice i mjerenja na tolikim dubinama.

Wikimedia Commons

Tijekom narednih godina iz centralne je rupe izbušeno nekoliko rukavaca, a najdublji (SG-3) je 1989. izbušen do dubine od 12,262 metara. To je sve do 2008. godine ostala najdublja bušotina koja se pripisuje čovjeku (tada ju je s 12,289 metara prestigla naftna bušotina Al Shaheen u Kataru) te ujedno i rupa dublja od najdublje točke najdubljeg, Tihog oceana.

Iako je 'Kora' proglašena uspjehom, Rusi na kraju nisu bili sasvim zadovoljni svojim pothvatom. Naime, njihov je cilj bio izbušiti rupu od čak 15 kilometara do kraja 1993. godine. No, spriječile su ih paklene temperature. Na dubini od 12 kilometara znanstvenici su očekivali temperaturu od stotinu Celzijevih stupnjeva, a ona je bila za osamdeset stupnjeva viša. Stijene na toj dubini procijenjene su na 2,7 milijardi godina starosti.

Znanstvenici su inače na dubini od sedam kilometara očekivali tzv. 'granicu' od granita da bazalta. Umjesto toga, pronašli su područje temeljito zasićeno tekućom vodom što je, s obzirom na dubinu, bilo zapanjujuće. Našli su i fosile mikroskopskog planktona na dubini od oko šest kilometara. Još jedno neočekivano otkriće, piše AmusingPlanet, bile su velike količine vodika. Blato koje je istjecalo iz rupe, opisali su znanstvenici, 'ključalo je vodikovim plinom'. 

Na temelju tih podataka Rusi su procijenili da je temperatura na 15 kilometara dubine barem 300 'celzijevaca' i njihova mehanizacija tada više jednostavno ne bi radila. Već i na dostignutoj dubini stijene su se ponašale 'poput plastike'.

Osim temperature, znanstvenike je iznenadilo otkriće vode na dubinama za koje se smatralo da su potpuno suhe, kao i otkriće mikroskopski sićušnih fosila na dubini od vrtoglavih 6,7 kilometara.

Bušenja su se u različitim oblicima nastavila sve do 2005. godine. Istraživanja su prestala 2008. kada je cijeli kompleks napušten.

Iako se radi o fantastičnom dostignuću ruskih znanstvenika, činjenica je da je 12 kilometara tek trećina Baltičkog štita debelog otprilike 35 kilometara. Da pojednostavimo - Rusi su desetljećima bušili rupu i probili 'samo' 0.002% puta do samog središta Zemlje.

Wikimedia Commons

U bušenju su se okušali i Nijemci

Godine 1990. duboko u zemljinu koru bušili su i Nijemci, na području Bavarske. Stigli su do dubine od 9,101 metara i tamo naišli na temperaturu od čak 260°C. Kako se na tim temperaturama stijenje ponašalo poput tekućine, rupu je bilo nemoguće održavati prohodnom te je projekt obustavljen. 

Pokretanje videa...

00:28

Nagradna igra: Osvoji Suzuki Ignis